Paralelni svjetovi

…

Samoća me ubija

I priznajem, još vjerujem

Kad nisam s tobom ja poludim

Daj mi znak svoj

Udari opet grome moj…

…

Do you remember my handsome thunder

I used to drink rain off of your shoulder

I am still your lightning,

Your flame

Hit me baby one more time…

U svjetlu teorije o paralelnim svjetovima nameće se toliko pitanja. Naime…

Da li bi Britney pristala da se uda za Željka Ražnjatovića?

Da li bi Kevin Federline vodio White Tigers?

Da li bi Cezza, američka svjetski poznata zvijezda, počela karijeru u Miki Maus Klubu ili u Branco the Little Cube?

Da li bi Britney vodila Obilić?

Da li bi se Cezza ikada ošišala na nulu?

Da li bi concert Britney Spears u Sarajevu bio događaj visokog rizika sa nesagledivim političkim posljedicama?

Ako bi Britney i Cezza imale concert u Živinicama na isti dan kojoj bi više publike došlo?

Opcija je koliko i pitanja – beskonačno. Jedna stvar je usuđujem se reći sigurna. Naime, ja imam teoriju da su klišei i poslovice jedina konstanta u svim paralelnim svjetovima. Tako, ona stara: ISTO SRANJE, DRUGO PAKOVANJE jednako vrijedi u svakom od njih.

Za kraj, evo još nekoliko ‘’zvijezda’’ iz srodnih nam univerzuma

Deen – Deena

Katty Perry – Kaća Perić Pery

Hari Mata Hari – Harry’n’Harry

Justin Bieber – Đuro Biber Bićo

Donna Ares – Madonna Ares

Stoja – 100$

50 Cent – Edwin Po $

Lepa Lukić – Pretty Little Onion

Ja Rule – Vlado Georgijev

…

Krivica

Nekada dok smo bili mladi i buntovni i kada nismo mogli izgurati svoje, kleli smo se da ako nekim čudom svoj život tradicionalno organizujemo u vidu braka i potomstva (pu pu pu!) nećemo biti kao naši roditelji. Ne! Naša djeca će rasti slobodno i biće im dopušteno sve. Vrijeme je prošlo, odrasli smo, razmnožili se. Jesmo li uspjeli u nakanama? Hmmm... Pa mogu vam reći i da jesmo. A i nismo.

Šta nam je to toliko smetalo u odgoju naših roditelja? Strogost? Nadzor? Prisustvo? Odsustvo? ta je od svega toga ostalo danas osim nostalgije za tadašnjim vremenom. Treba biti iskren pa priznati šta nam zapravo nedostaje. Sigurno ne odgojne mjere. U trenutku kada shvatiš da ti vjerovatno ostaje manje zivota nego što si proživio i kada ti se baš i ne čini da će taj ostatak biti lagodna šetnja, svi bi se najradije vratili u balavi period u kome su drugi donosili odluke umjesto tebe, pa makar se ti i ne slagao s njima. Dakle, drage mame i tate, mi bi nazad pod vaše okrilje ali iz vrlo sebičnih razloga. To dakle ne znači da ste svoj posao dobro obavili i da vas sada razumijemo. Naprotiv. Zlatno doba u kojem ste podizali potomstvo izrodilo je cijelu garnituru ovaca koje danas u savrsenoj harmoniji bleje za ovnovima predvodnicima. Ni vi, mame i tate ovnova, nemate na šta biti ponosni. Vaša zlatna dječica su konstruisali, naredili i sproveli takve zlocine na ovom nesrecnom poluotoku (pa vala i svijetu) da ti pamet stane. Niste uspjeli u svojim, vjerujem dobrim namjerama. Niste imali ni tako velike protivnike kao mi danas. Niste se morali boriti protiv interneta, nasilne televizije i video igara, društvenih mreža i lako dostupne pornografije. I opet niste uspjeli. Sram vas bilo!

Današnji roditelji zato tvrde da imaju nemjerljivo teži zadatak nego svojedobno njihovi - bože, je li veća glupost ikada izrečena? U kom smislu teži? Zbog gore navedenih neprijatelja? Naša djeca pale mačke i utapaju kučiće zbog interneta? Ne. Zbog igrica? Ne. Rade takve stvari jer smo mi kao roditelji zakazali. Izgleda da smo ispunili ona sebi data obećanja da ćemo pustiti naš okot da radi sta mu je volja. I boga mi rade k'o švicarski sat. A šta roditelji rade? Osnivaju i učlanjuju se u razne nevladine organizacije i udruženja da tako zajedničkim snagama identifikuju i eliminišu krivca za trenutna posrnuća njihove zlatne dječice. Neko mora biti kriv, a ljudima ništa nije draže do li pranje ruku od odgovornosti. Krivi su uvijek drugi - vlast, rat, Srbi, pederi, vehabije, Facebook, Alija, Sušić… Postali smo majstori u prebacivanju krivice. Suvereno jašemo tekućeg krivca kao kakva božanstva osvete dok ne lipsa pod našim mamuzama. Onda likujemo nad velikom pobjedom (što smo dobili slovo ili broj u uglu ekrana koji će riješiti sve naše probleme), a zatim brže bolje hvatamo sljedećeg 'konja' i nastavljamo da jurimo u susret blistavoj budućnosti u kojoj potomci pjevaju vesele pjesmice o odobrenim pticama i cvijeću. Za to vrijeme, naša dječica smišljaju kako iskombinovati kanarinca, peglu, makaze i onog odvratnog malog sa trećeg sprata.

Puna su nam usta riječi moral, istina, briga, pravda. Utoliko će i naš sunovrat kroz našu zaostavštinu biti veći. No, ne treba se sekirati zbog toga jer očigledno smo na pravom putu. Onom koji su nam tabali naši roditelji, njima njihovi, njima njihovi, pa sve do one generacije koja je jednom davno bila na raskrsnici i skrenula desno umjesto lijevo. Dakle, mama, tata, niste ništa bolji od svojih roditelja, ali ako će vam biti lakše, niste ni gori od nas. Ovce i trebaju da rađaju ovce, a ne ljude. Pa ljudi ne slijede ovnove. Zašto onda da postoje? Šta pod milim bogom oni mogu raditi u tako divnom i uhodanom sistemu? Osim toga, čuj da ovca rodi čovjeka?! Pa to je nenormalno, hir prirode, greška koja se mora ispraviti u korijenu. Ove monstruozne kreature se treba odmah riješiti, a tradicija kaže da ih treba podaviti dok su jos bebe.

Mašta

Kad mi neko kaze da sam maštovit, to uzimam kao najveći kompliment. Svoju sposobnost da se nekad isključim iz onoga sto me okruzuje uvijek sam smatrao ogromnim blagom i čuvarem razuma. Da to ne mogu, bojim se da bih poludio. To je nešto kao fen slabije kvalitete. Kada se pregrije jednostavno se ugasi. Pusti ga da se ohladi i radiće ponovo. Tako i ja. Kada mi se čula pregriju, bilo od gadosti koje vidim ili čujem, bilo od smrada koji osjetim ili od boleština koje dodirujem (i koje me diraju), ja odem na switch off. System is overwhelmed, please restart. Tada obicno pogledam neku seriju ili film, čitam knjigu i apsolutno se uživim u ulogu nevidljivog posmatrača. Tako je i najbolje. Lakše je posmatrati tuđi život i tuđe priče i kratko zaboraviti na svoj, bar dok se neuroni ne preslože tako da ga mogu vidjeti iz iste tačke - one tačke iz koje mi se cini da sam sebe gledam izvana, odakle mi je lakše da sudim kako i kamo dalje.

Možda je ovo preracionalno, nezdravo, ali ja to tako. Naravno, s vremena na vrijeme, stvari te puknu toliko jako da ni ovo ne fercera. Onda se nađem u ulozi glavnog protagoniste svog filma i sve nagomilane emocije; strahovi, bijesovi, frustracije, rezignacije sastanu se u tom jednom prostoru i vremenu, stavljajući mi na teret više nego što mogu izdržati odjednom. Ali čovjek je misterija, čudo rekli bi. Pa i ja pokupim taj prtljag, uprtim ga na leđa i gle čuda, idem dalje! Stvari imaju tendenciju da se nekako same od sebe riješe. Možda ne u klasičnom smislu, već prije u vidu neke kosmičke ravnoteže – kuma donijela, kuma odnijela (u prijevodu sa seratorskog). Tada shvatim da iako možda i jesam maštovit, nisam ni do koljena samome životu, koji pravi twistove koje niko ne može ni zamisliti.

Ali ima nešto što je još maštovitije. Nešto što me uvijek uspije iznenaditi svojom maštovitošću. I ne samo iznenaditi, već i zgroziti i uplašiti. Imam teoriju da je mašta Zla neograničena. Ono šta su ljudi spremni uraditi jedni drugima, maštovitošću prevazilazi sve lijepe ruske bajke, sve filmove Tima Burtona, sve crteže iz obdaništa sa velikim ljudima u malim kućama, nasmiješenim suncima i predimenzioniranim glavama na tankim nožicama. Mašta zla je zastrašujuća. Takva mašta se ne ponavlja. Zlo uvijek iznova izmišlja samo sebe i manifestuje se uvijek u drugom obliku. Uvijek novo, uvijek unaprijeđeno i nikada manje monstruozno od prethodnog. Ono koristi najopasnije oružje od svih. Ono koristi riječ, jer riječ je moćnija od svega. Jednom izrečena ne može se vratiti. Ona putuje od usta do usta, od uha do uha, i brate boli. Boli kad čuješ nešto što nisi očekivao da ćeš čuti. Boli kad nešto čuješ od nekoga, od koga nisi očekivao da ćeš to čuti. Boli kad osjetiš da te izdaju bliskih ljudi. Boli kada ti riječi prolaze kroz prsa i rove ti utrobu sporije i groznije od bilo kakvog taneta. A ti ne pomažeš, već ih vučeš gore u racio, žvaćeš ih pitanjima, sumnjama, pokušajima praštanja, preuzimanjem krivice, izgovorima koje njihovi autori ne zaslužuju. I znaš da ih ne zaslužuju, ali žvaćeš ih i žvaćeš, pa ih opet vraćaš dole, i ponovo gore, i ponovo dole, i tako u nedogled. Nadaš se da će konačno poteći krv i izliti otrov napolje donoseći željeno olakšanje. No zlo je pametno. Ono rovi i ranjava obilazeći i one najsitnije kapilare. Prodire duboko u čovjeka, tamo gdje nema krvi, nema nerava, nema organa. Tu su jedini svjedoci fizičkog ožiljci, jer čovjek je čudo i svaka rana zacijeli. Tako će zarasti i ova rana. Od nje će ostati samo ožiljak. Jedan od onih koji ne bole stalno, već ponekad, na promjenu vremena. Koji bole, onako tupo i podmuklo, pa naiđe dan kada znaš da te nešto boli a nisi siguran šta ti je.

Nemam puno godina iza sebe ali imam nekoliko takvih ožiljaka. Nekada, kad se ujutro probudim, pa osjetim takvu bol, pomislim da sam nezgodno spavao, da možda treba da kupim onaj anatomski jastuk. A nekad, kao danas, znam tačno šta mi je. Osjećam da sam kao nestrpljivo dijete zgulio krastu sa još žive rane. Znam ko me boli i šta me boli. A zbog pitanja Zašto, hoću da crknem.. A možda je samo promjena vremena, ili loš jastuk ili...

Bol me ne plaši. Naprotiv. Dok me nešto boli znači da sam živ. Plaši me onaj kompliment sa početka. Bojim se zla u sebi. Bojim se da se neću izboriti s njim, da će me prevariti i da će mi u afektu pobjeći. Pobjeći kao riječ, ili kao gesta, smrtonosna u svojoj maštovitosti. I vratiti se kao bumerang.

Dešavalo se i to.

Tek ti ožiljci bole. Oni kojih se stidiš.

In memoriam

Da, mrtav je! Kažu da se o mrtvima govori samo najbolje, ali ovaj put me jezik vuče da dodam još koju.

Dragi moj Kućni Odgoju

Upoznao sam te, čini se, još prije nego što počeh da pamtim. Sjećam se kako si me sprječavao da sjedim za stolom kada roditeljima dođu gosti. Kako mi nisi dao da sa tog stola uzimam hranu koja je, iako jednaka kao i ona servirana meni, izgledala neuporedivo bolje i zamamnije, te kako si mi vezao ruke kada bi mi ti isti gosti htjeli darovati poneku novčanicu. Sjećam se i bezbroj prestajanih vožnji u sredstvima javnog prijevoza jer si me nagovorio da ustupim mjesto nekome starijem. Moje ruke i danas žure ka ustima kada kašljem, kišem ili zijevam, a glas zanijemi kada zaustim da nekome upadnem u riječ. Dobar dan (jutro ili veče), hvala, molim, izvinite, Vi, izvolite - ove svete riječi po tvome jevanđelju i danas su u mome svakodnevnom govoru. Za sve ovo i još mnogo, mnogo više, hvala ti!
Lekcije su naučene!
Gostima treba dopustiti sve. Nepristojno je uzimati novac. Stariji = pametniji, bolji i vrijedan/na poštovanja....
Ono što mi je ostalo od tebe čuvaću vjerovatno do kraja života. Da, da, moj gastritis će me uvijek podsjećati na tebe! Svaki put kad progutam neku pizdariju on se javi i poždera me iznutra jer ne može van. Zid koji si ti podigao to ne dopušta. Zbog tog zida ja danas:

Ne znam kako da se nosim sa bolesno ambicioznim ljudima.
Ne znam kako da pregovaram o honorarima koje krvavo zaradim.
Ne znam kako da pošaljem u rodnicu one koja rađa, ljude koji to zaslužuju, samo zato što su stariji - a starije treba poštovati (evan. po Kuć.Odg.; psalm 2.)
Ne znam kako da prestanem VIkati ljude koji ne zaslužuju ni TI
Ne znam uzeti tuđe bez pitanja
Ne znam kako reći marš kad uzimaju moje bez pitanja
Ne znam ne pozdraviti ljude čak i kada mi ne odzdrave
Ne znam kako ne reći: ''ma u redu je'', čak i kad nije u redu
Ne znam se bezobrazno nametati
Ne znam kako prestati osjećati se krivim za nešto za šta mi i razum i srce govore da nisam kriv

I na kraju, ne znam kako da naučim sve ove stvari koje ne znam. Učitelja ima na svakom koraku čak i onih sjajnih, ali ne možeš 'starog' psa naučiti novim trikovima jer ga nisu tako dresirali na vrijeme. Za to si TI kriv! Ono što ti ne mogu oprostiti jeste što ja svoje dijete neću znati odgojiti drugačije. I kada me bude pitalo zašto se mora pristojno ponašati lagaću mu da je to ispravno, a evidentno nije. Bezobrazluk danas prolazi daleko bolje nego što si ti ikada prolazio. Njegovi učenici danas su zvijezde našeg doba.
Ti si izabrao lakši put i riješio si se muka. Nama ostaje da živimo u neredu koji si stvorio svojom propagandom. To što će neke budale od nas i dalje prenositi tvoja učenja čak i sada kada te više nema, neka te ne tješi mnogo. I štafetu mladosti su nosili još par godina nakon titove smrti.
Imao bih ja još štošta dodati ali tvoja ruka i iz groba hita ka mojim ustima sa novom ciglom da učvrsti onaj zid. Očigledno, gastritis i ja ćemo se još dugo gristi, dok ja ne pojedem njega ili on mene. No ne brini se previše jer ja imam keca u rukavu; na mojoj je strani Ranitidin!

Teorija dakle glasi:
''Lijek za KUĆNI ODGOJ jesu Ranitidin šumeće tablete!''

Uspješno otklanjaju želučane tegobe uzrokovane akutnim ili hroničnim gastritisom, osjećaj pečenja i žgaravice, umiruje nervozu želuca....

Ramazanska teorija

Frst tings frst.
Neko vrijeme ne napisah ništa. Svašta mi se vrzmalo po glavi, ali nikako da sjednem i to elektronski pribilježim. Imam dvije teorije (čuuuuuuuuuuuuuuuuuj?!) zašto je to tako. Prva je malo strašna jer od zadnjeg posta izdešavale su mi se razne stvari (mnoge ne lijepe) koje sam nekako naslutio u prethodnim postovima, pa me malo strah bilo pisati nove. Druga je mnogo realnija, ergo, vjerovatnija. Imao sam isuviše slobodnog vremena. Ja, kad imam isuviše slobodnog vremena, ne radim ništa. Apsolutno ništa. Sada kad nemam slobodnog vremena, naravno piše mi se.
Bilo kako bilo vratimo se našoj teoriji:
Boga vam, je li do mene ili svi voditelji i gosti ramazanskih programa i javnih iftara na TVu, u vrijeme ramazana počnu govoriti jednim specifičnim tonom kojim ne govore ostalih jedanaest mjeseci? Odjednom im je glas nekako mekši, pokreti malo usporeni i uvijek, ali uvijek, počnu slovo H upotrebljavati bogdu češće nego inače. I svi redom, k'o papgaji počnu ponavljati priče iz svoga djetinjstva kako su bosi trčali niz basamake u čaršiju po vruće somune (čak i oni koji su odrasli na A. Polju ili Otoci), i kako je nana, allahrahmetile, zorom zorila i spremala hurmašice, sukala juhfku za baklavu i motala burek. A oni (naratori) bi se ko djeca izjutra stisnuli uz fijaker da se zgriju čekajući sehur. Pa majku mu! Ovo sve divno zvuči i lako je za povjerovati ako priča akademik Muhamed Filipović jer se njegova nana vjerovatno sjećala i Huseina Kapetana Gradaščevića kad je dolazio u Sarajevo. Ali kad vam neko sa svojih 30-40 ljeta počne navedenim tonom govoriti sve ovo....... MA DAJJJJJJJJJJJ!!!!! Eto ti se osamdesetih grijao na fijaker i bos trčao/la sa 11-og niz basamake svog nebodera u C fazi na Alipašinom.

Džaba što osobe koje su sa njima gosti u emisiji (i svi koji ih gledamo) znaju računati, oni i voditelji se sjetno osmjehuju raspilavljeni i klimaju glavama jednako usporeno i blago kao što ovaj govori kao da kažu:
Eh jest valaaah, baš je tako bilo!

Potpuna Budalaština! Uvijek ostavljam prostora da se meni stvari samo čine, ali za ovo sam poprilično siguran. Ne znam samo da li i pripadnici drugih religija jednako ''usitne'' svoje javne nastupe za vrijeme svojih praznika/blagdana.
Vidiš, na to nikada nisam obratio pažnju.....

Bilo kako bilo, ramazan mubarek olsun!

320$

Kako sjedoh danas da provjerim mail, iz ko zna kojeg razloga (dosade valjda) kliknuh na link koji će mi otkriti stotinu najplaćenijih slavnih osoba na svijetu. Stigao sam negdje do 14 - 15 mjesta kada sam potpuno odustao. Od vrtoglavih cifri mi se zamantalo i umjesto da zatvorim stranicu, ruka mi sama poleti na sljedeći link pod nazivom deset najmlađih milijardera na svijetu. Idealna stranica za sjebati se! Ja sa svojih 29 godina imam nekih 400 KM u banci (a tek je osmi mart), a neki od gore pomenutih toliko zarade na kamatama svake stotinke! Na primjer, dvadesettrogodišnji Mark Zuckerberg posjeduje 1,5 MILIJARDI dolara (toliki je godišnji budžet naše države). Nije ih naslijedio. Samo je napravio Facebook. Pa zar to nije fascinantno, da nešto apsolutno neopipljivo vrijedi 1,5 milijardi dolara? 1 500 000 000 dolara na banci spram mojih 320 (po današnjem kursu). Opet mi se manta. Onda na listi najpreplaćenijih glumaca na svijetu zateknem Tom Cruise-a. Dobio je 45 miliona za posljednji film. I dalje mi se manta, a još mi se i povraća.
I umjesto da napustim ove stranice koje urlaju da nikada neću biti finansijski zbrinut svratim na još jednu: Celebrities who are paid to party. U prijevodu, slavni kojima se plaća da dođu na dernek. Zamisli to, neko ti plati da dođeš na dernek! Meni je to potpuno blentavo, a zamislite tek naše náne, djedove, báke i déde. Otići negdje praznih ruku i još uzeti pare!!! Mislim da bi umrli na licu mjesta od stida. Međutim, ta osobina da bogatuni troše pare na budalaštine i nije tako loša. Ostavlja prostora da neko od njih nekada slučajno naiđe na ovaj blog, prevede ga na svoj jezik i odluči da meni pokloni nešto siće. Činjenica je da su šanse za to jednake kao i da dobijem na bingu a da ne kupim listić, ali to me ne sprječava da napišem ovaj apel:

Apelujem na sve milijardere dobre volje da meni i mom malom suncu kupe stan. U našem mikrokosmosu, stambeno pitanje je onih dimenzija kojih je na svjetskom planu pitanje Gaze i Jerihona u Palestini. Vi to nećete ni osjetiti, a nama će biti neuporedivo lakše. Lokacija je skromna, ne dalje od centra od Čengić Vile, a ne bliže od Grbavice i ne manje od 50, a ni više od 65 kvadrata. Balkon poželjan. Podrum neobavezan. Anonimnost zagarantovana!

Eto! Još samo da Mark Zuckerberg, Bill Gates, Oprah, Johny Depp, Tiger woods, Roman Abramovich, Steve Jobs (iPod čiko), ili bilo ko iz njihove raje odgovori.

Za kraj, još jednom prelistah listu najmlađih mijardera na svijetu. 24 godine, 26, 25, 27... a meni dvadeset devet. Teorija se nameće sama po sebi:

29 godina i 320$ (po današnjem kursu) na računu. E kad si tako pametan hajd' smisli teoriju koja će objasniti u šta sprca tolike godine?!


Bajdvej

Djevojčice, djevojke, žene, Sretan Vam 8. mart!