Perspektiva

Nedavno je u Sarajevu pao prvi snijeg. Ima nečeg stvarno lijepog u tome. Primijetio sam to oko 2 sata ujutro i probudio svoju bolju polovinu. Želio sam taj trenutak podijeliti s njom. Stali smo kraj prozora, naslonili se na jos topao radijator i sa naseg 14tog sprata u tisini gledali kako ovaj nas poprilicno prljavi grad odjednom postaje cist i bijel. Nakon par minuta, ovaj romantični momenat prekinula je moja supruga promumljavši nešto u stilu: 'što si me budio, ja ustajem u 15 do 6'. Nakon toga se odgegala do kupatila, zatim nazad do kreveta i u roku od 30 sekundi ponovo zaspala snom pravedne. Ja sam i dalje ostao u tišini da gledam kroz prozor. Iako ne volim zimu, volim gledati snijeg dok pada noću.

Već sutradan, iliuzije je nestao. Ne odmah. Sa četrnaestog sprata snijeg koji je padao i dalje je izgledao lijepo. Nevolje su uslijedile kada sam izasao na ulicu. Bjluzgavica. Fuj. Uđem u taksi i započnem jednu od 12tak pripremljenih taxi-konverzacija (pripremljenih kroz godine iskustva plaćenih vožnji). Prigodnu naravno. Pitam taksistu jel' se njemu čini da je snijeg nekada prije bio nekako drukčiji i ljepši? Taksista odmah to potvrdi i na relaciji od zgrade opštine Novo Sarajevo pa do moje destinacije – Pozorišta mladih, demonstrira zavidno znanje o globalnom zagrijavanju, klimatskim promjenama te mikroklimi sarajevske kotline. Negdje u pauzama njegovog predavanja, pade mi na pamet nova teorija koja glasi:

''Ne mijenjaju se drasticno stvari oko nas, ne mijenjamo se drasticno ni mi. Mijenja se samo perspektiva iz koje gledamo na sebe i na svijet.''

Kad sam bio dijete možda je i snijeg bio isti ali ja sam ga posmatrao iz nižeg rakursa. Cijeli svijet koji je tada obuhvatao par ulica pa sve do moje skole uvijek bi zimi bio bijel. Obukao bi skafander (roditelji bi govorili odijelce) i valjao se i grudvao po cijeli dan pa bio snijeg mokar ili suh. Tada se 10 cm sniježnog pokrivača, sitnom djetetu kakav sam bio, činilo kao dva metra. Jednostavno, oci i usi su mi bile bliže zemlji. Sada dok gazim tih 10 centimetara gledam ga s visoka, ne osjetim mu miris, i ne čujem ga kako škripi pod mojim nogama. Ne vidim u njemu razlog za radost već prepreku u hodu, prljavštinu koja će mi isprskati hlače, vlagu koja će mi se uvući u cipele i skvasiti noge, vonj mokrih ljudi u trolejbusu, zastoje u saobraćaju. Tužno zar ne?

Ne kažem da sam ja nešto visoko izrastao, cak suprotno. Smiješno je samo kako je i ovih 170cm (u najboljim danima) sasvim dovoljno da promijenis perspektivu. I ne radi se samo o snijegu.

Primjer 2; dok smo sasvim mali, nasi roditelji nam se čine velikim, jakim, moćnim, oni su naši uzori. Naravno belaj počinje u pubertetu kada postanu 'glupi, neosjetljivi na naše drame i potrebe, staromodni...'. To je zato što su se smanjili odnosno snizili, odnosno što smo dovoljno visoki da ih gledamo u oči. Izgubili smo dodir sa nižom perspektivom. Zaboravili čari blata, snijega, prašine, prljanja, ali još nismo dovoljno visoki da svijet gledamo 'odozgo' . A htjeli bi.

A onda se roditelji smanje toliko da sada njih gledamo s visoka. Tretiramo ih kao djecu kojima se sve prašta, jer zaboga oni su sada mali. Njihove mane i greške su toliko vidljive da ih gotovo sažaljevamo.

Ali ne mijenja se perspektiva samo po vertikali. Neeeeeee. Taman kad počneš posmatrati svijet 's visoka' počinje belaj. Perspektiva se počne mijenjati gotovo haotično. Svijet posmatraš preko prijatelja, partnera, uzora, zatim preko supruge/ga, djeteta.... Ne znam kako to da objasnim.

To je kao da si ti zemlja a svijet koji gledaš sunce. I kako se okrećeš u njegovoj orbiti, uvijek na njega gledaš iz drugog ugla. Nikada nije isto. A sunce sija na zamlju i daje joj svjetlost preko koje ona samu sebe 'vidi'. E sad, kako sunce nije nikada isto tako ni svjetlost nikada nije ista, a stvari nisu iste ako se gledaju pod različitim svjetlom. Znači sunce je sunce, turbulentno, nepredvidivo ali konstantno. Zemlja je zemlja, tj. ja sam ja, tu sam, nepromijenjen bitno, a opet uvijek drugačiji pod svjetlom svijeta i trenutka u kojem živim.

Možda sve ovo zvuči seratorski, ali moradoh napisati. U posljednjih nekoliko godina dešavaju mi se neke bitne stvari u životu i uvijek mi se orbita malo poremeti i na sunce gledam preko neke drugačije elipse. Sve što mi je ostalo od bivših putanja jesu sjećanja koja romantično obojim i koja mi uvijek prizovu nostalgiju. Zbog toga, iako ne volim zimu, satima mogu gledati kako noću pada snijeg. Volim njegov miris, tišinu u kojoj čuješ zvuk pahulje koja pada na tlo i volim čistoću i bjelinu koja tako nježno prekrije sve ono što je prljavo, loše i zlo u ovom gradu. Volim jer me barem na trenutak vrati na ono rastojanje od sunca u ono vrijeme od prije 20tak godina kada sam bio naivno i dječije sretan.