U međuvremenu, svima onima koji zalutaju na ovu stranicu preporučujem temu ''JA IMAM TEORIJU DA ....''. Prosto je nevjerovatno koliko blesavih, briljantnih, idiotskih, duhovitih ideja (a počesto jedna ne isključuje drugu, pa ni trecu ni cetvrtu) čovjek može da navalja za života. Nevjerovatno je i koliko gluposti u zivotu napravimo (ovo mjerim po sebi). Tako ću i početi sa jednom od svojih brojnih teorija (u slobodnom prijevodu - mudroserija):
Svemir je beskonačan jer je i ljudska glupost beskonačna, a širi se jer se i populacija ljudi na zemlji stalno povećava!
Tipa:
Svima vam se desilo .... ma klinac svima. Za ovakve stvari uvijek kažeš: '' E ovo se samo MENI može dogoditi!''. Ja (u daljnjem tekstu Nadobudni Student ili NS) kao student treće godine na ASU u Sarajevu za ispit spremam monolog iz grčke tragedije. Nadobudni Student je izabrao posljednji Jasonov monolog upućen Medeji iz istoimene Euripidove drame. Upućeni znaju a neupućenima ću pojasniti. Medeja u znak osvete svom mužu Jasonu, jer se ženi drugom, ubije njihovu djecu. Jason, k'o otac, popizdi i hoće, što se ono kaže, da je nogama izgaza. Međutim bogovi nju spase, ona poleti i helem neise, on hud ne može da je dohvati već može samo da govori za njom.
Naravno, kao što misli i većina studenata, Moja izvedba će biti do tada neviđena! Budući da Medeju bogovi štite, NS je namaštao da ga nevidljiva sila sprječava da joj se približi dovoljno blizu da j
oj naudi. Tako, tog dana kada treba da pokaže to remek djelo od vježbe, NSu ne bude mrsko da porani i ode naravno u prodavnicu ribolovne opreme. Tu naravno kupi nevidljive niti kojima će se privezati i koje će mu sputavati bijesne ruke od Medejinog krhkog tijela. Drugim riječima kupi najjači silk koji je mogao naći. Dodje u vježbaonu prije časa, namontira skalameriju, zaleti se ka mjestu gdje će pretpostavljena medeja stajati i naravno silk pukne. (PRVI ZNAK OD BOGA - NEMOJ SINE!). No NS, ne zaboravimo, pravi dosad nevidjenu verziju ovog popularnog monologa i ne odustaje tako lako. Ne bude mu mrsko da isplete pletenicu od tri niti dugu jedno 5 do 7 metara. Ponovo postavi skalameriju, zaleti se, i silk naravno pukne! (NEMOJ SINE, FINO SAM TE MOLIO!). NS vidi da je vrag odnio šalu (baš nakon što ga je mjesecima tjerao da jede i kad nije bio gladan) i odbaci ideju sa silkom. Ne bude mu mrsko da ono malo vremena prije časa iskoristi da sleti do granapa da bi kupio štrik za veš, ali ne bilo kakav, već onaj sa čeličnom sajlom unutra. Nećeš mi dohakat pa makar. Tako se NS vrati tačno na vrijeme da ne zakasni na čas. Stiže još i da nađe Medeju (nevinu koleginicu koja je samo trebala da stoji u precizno određenoj tački u prostoru), da joj da par uputa.
Na času dodje vrijeme da i on otkrije svoje remek djelo. On (ne zaboravimo, to sam JA) ode iza zastora, Priveza svoju skalameriju i još pride zaveza je za kožni kaiš (ko biva da ga ne zareže) i stade da se koncentriše. 1 ... (JA TI FINO REKOH ...) ... 2 ... 3 ... (MA RADI ŠTA HOĆEŠ!) ... I...NS ze urlajući (ko biva od bijesa) zaleti koliko ga sve ono viška kilograma na dvije noge nosi, ka Medeji nestetnici iiiiiiiiiiiiiiiiiiii AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
KABOOOOOOOOOOOOOOOMMMMMMMMMMMM. Sruših se ko vreća krompira (šta vreća, ko kamion glamočkog, krupnog) tačno Medeji pod noge. Tajac ...... Prašina se sliježe, eho od udarca još uvijek se odbija o zidove prostorije. A ja, samo mislim, da sam umro čini mi se lakše bi mi bilo. Eh, al' nisma. Sad valja ustat. Podignem glavu i pogledam lice Medeje. Jadna koleginica se skamenila od straha. Ja da je razuvjerim izgovorim onu legendarnu: '' dobro sam, sve je u redu'' i naravno tada otpoče smijeh. I ne stade narednih 20 min. Sjedoh na pod i smijem se i ja, čas kiselo, čas grohotom, znate vec kakav je to osjećaj. Jebo vježbu, jebo čas (koji je tako i završio jer ni profesor ni mi nismo mogli nastaviti od smijeha), jebo smijanje, ali valja podnijeti prcanje koje će slijediti narednih godina i godina.
Ostaje mi da samo pojasnim šta se tehnički dogodilo. Naime, štrik je bio zavezan za gredu u ćošku prostorije, drugi kraj je bio zavezan za debeli kožni kaiš, koji je pak bio sigurno opasan oko mog struka. Helem, kad se urlajući ovan zaletio, samo greda nije pukla! Sva sreća da sam od trzaja malo poskočio u vis i unazad, inače bi i Medeju i sebe odnio skroz do druge vježbaone ili kroz prozor sa trećeg sve do tramvajskih šina (GLUP SI, AL TI JOŠ NIJE VRIJEME! OSIM TOGA OVO JE BILO PRESMIJEŠNO).
Prcanje me naravno ne mimoiđe ni danas samo što se sad smijem više grohotom nego kiselo. Vjerovatno što sam naučio dvije bitne stvari: nema toga što se ne može odigrati, nema rekvizite koja te ne može zajebati i kad jedeš svoje govno, brate pojedi ga u slast!
Uh jebote, tri su. Ma čovjek se uči dok je živ (da ponavlja svoje greške hehehe).
Pa ko se nakači nakači ...
