Ljeto 2003

Vjerovatno najluđe ljeto u mom životu do sada. Izlasci svaku noć, blesava opijanja, ples, zajebancija. Program gotovo isti svaki dan.
Počinje se u kafe klubu Obala. Ifeta i Maca su točile pune čaše žestice a naplaćivale ih kao da su 0,03, a malo i veliko točeno pivo bi prestajale brojati nakon trećeg. Na zvučnicima trešti muzika iz 'Gori vatra', bašta puna dijaspore, gostiju SFFa i OHRovaca a nas par stalnih mušterija s merakom trpimo vrućinu unutra i super nam je jer smo svi naši. Rade (ili Slavko, kako kad) prikopča mikrofon i eto karoke showa na Sarajevski način. Negdje oko ponoći svrati i Jasna Žalica, pa i ona onako vesela i malo pripita uzme mikrofon i uživo otpjeva 'Iznad Tešnja...'. K'o privatni dernek sa salom zakupljenom za 1 KM. Nekome ovo možda zvuči kao seljakluk, ali iz prve ruke tvrdim da je svega bilo, samo ne toga. Obala je tog ljeta bila stvarno sjajna. Po danu bi tu bila najhladnija bašta u gradu sa odličnom 'velikom s mlijekom', a uveče najbolji derneci. Nekom magijom, na tih par kvadrata stvorio bi se i plesni podijum koji se činio ogromnim jer su na njemu plesale desetine ljudi. Stvarno, magija je jedina riječ koja to može objasniti.
Nakon nekih 1 sat po ponoći išlo bi se dalje, a dalje je značilo Sloga! Lijepo vrijeme kad je Sloga bila Sloga. Opet ples i opet piće, a kako koji dan bi uživo svirali ili Blavorsi ili Unplugged plug. Tada smo imali mudroserske zamjerke i na jedne i na druge, ali gledajući iz ove, romantikom obojene perspektive, bili su sjajni. U ovo vrijeme krenula bi i neka blago pjanska priča. Moj najbolji jaran u ženskom tijelu i ja bi se nekada naizmjenično a nekada uglas žalili i kukali mome rođaku (dijaspori iz Amerike) kako smo u kurcu jer smo sami i nismo u vezama. U stvari samo bi uhvatili dah te nakon toga nastavili s plesanjem i budalesanjem uz našu parolu: ''U kurcu sam, ali boli me kurac!''. Naravno nismo se ni trudili da nekog nađemo. Elem, nakon što bi se i Sloga ispraznila, nije se išlo kući nego dalje.
Gdje? U Kinoteku naravno. Prepuno mjesto sa nevjerovatnim muzičkim šaltanjima. Odmah nakon 'I Want To Break Free' išla bi 'Telo vreteno', pa 'Grease remix' a nakon te, 'Činim pravu stvar' i tako uvijek iznova, šok za šokom. Međutim pozitivna atmosfera je čudo. Tada se i 'Drska ženo plava' činila sjajnom za ples. Pilo se, ali se nije bauljalo i padalo po ljudima. Znojilo se ali se valjda i kupalo pa se nije smrdilo. Svaki sukob bi završio ne tučom već uzajamnim slanjem tura za sto. I tu je kraj? Naravno ne.
Slijede Boemi, da, mjesto za koje bi mnogi rekli dno dna. Tada, barem nama, to nije bilo dno, već novi podijum i nova muzika. Stoje, Karleuše i slične biljke iz silikonske doline još nisu svoje glasove puštale sa tamošnjih zvučnika. Repertoar je bio od disko muzike, preko r'n'b do hip hopa jer su se tada Boemi još uvijek najviše oslanjali na 'ljubaznost stranaca' i na dijasporu - onih su i bili parali a koliko para toliko muzike. Ušli bi, rastjerali gorepomenutu bagru (koji su pijuckali pive i red bul na slamku) sa centra i napravili ludnicu (bez pretjerivanja stvarno. I dan danas kada zalutamo do Boema, cim uđemo stiže nam uobičajeno piće na račun kuće)Plesalo bi se do granica snage i pilo do granica jetre i novčanika.
E tek nakon toga bi se išlo kući. spavalo bi se do nekih 12, 1, a sutradan sve ponovo.
I tako cijelo ljeto izuzev 10 dana na moru kada je sve bilo isto, samo nazivi klubova i diskoteka drugačiji.
Međutim, svemu mora doći kraj pa i tom ljetu.
Rođak se plačući vratio u Ameriku da završi jebeni studij i da se vrati za stalno (fakat se vratio 2 godine kasnije i ostao ovdje).
Nova akademska godina je počela, a najbolji jaran u ženskom tijelu i ja smo nakon prvog dana predavanja otišli u Slogu, napili se (svako piće je ponedeljkom tada bilo 1,5 KM) i tugovali za minulim mjesecima pateći nad svojim samačkim životima. No lijepa vremena su se nastavila. Pili smo i dalje, ali samo vikendom (ipak smo bili uzorni studenti) i to gotovo uvijek na Obali. Lijepo je brate bilo tokom cijele te godine. Kao šlag na tortu, krajem te godine moj najbolji jaran u ženskom tijelu je upoznao svog budućeg muža, a ja dva mjeseca kasnije svoju buduću ženu. Prikladan kraj za to vrijeme zar ne?
Zašto ovo pišem?
Zato što je te meni drage ljude i te sjajne dane, sedmice i mjesece na okupu držala jedna karika.
Sjećam se kada sam prvi put čuo 'Ledenu'. Pravio sam nam neku večeru da nešto pojedemo prije izlaska, kada je na radiju krenula ta pjesma. Znao sam za Tošeta kao za nja-nja pjevača preko srceparajuće pjesme 'Meni hvala nijedno' koju nisam podnosio. Ali ovo, ovo je bilo nešto potpuno drugačije. Bilo je veselo i blentavo i toliko pozitivno da te tjera da se oraspoložiš u tren oka i da skačeš i skačeš. Šta da kažem, bila je to ljubav na prvi pogled, odnosno slušanje. I ne zaljubih se samo ja. Već tu noć pjevao je ....obući ću sve bijelo, čisto bijelo.... na svim spomenutim mjestima, raja je skakala, smijala se i pjevala. A Toše je nastavio da pjeva cijelo to ljeto. Pjevao je i 'Čija si' i 'Ako me pogledaš u oči' i 'Vo kosi da ti spijam' i '1200 milji' na makedonskom ... Na putu iz Vodica do Splita držao nas je budnim u 4 ujutro da ne zaspimo u vožnji i ne survamo se u Jadran. Predstavili smo ga i Dalmatincima koji nikada do tada nisu čuli za njega (a koji će ga tek ovog ljeta otkriti, kada će ih potpuno oboriti s nogu). U Zagrebu je njegovu čast, dok još nije pokorio Hrvatsku, branila moja Gabi i hvala joj za to! I cijelu jesen je nastavio donositi miris ljeta na zagušljivu i fritezom naparfemisanu Obalu. Postao je i redovni dio karaoke repertoara.
Tako, jedne novembarske noći, ja siđoh u klub iako nisam namjeravao, i nagovoriše me da ostanem jer će tu noć biti karaoke noć. A za našim stolom je sjedila novinarka koja je došla da intervjuiše mog kolegu. I natjeraše me da pjevam iako me iz nekog razloga bilo stid pjevati pred tom novinarkom. I ja uzeh mikrofon i otpjevah 'Čija si ', žmireći, okrenut leđima ka ostatku kafane i glavom uvučenom u ramena, ko upišano dijete na priredbi u obdaništu. I novinarka ode, a ja od stida ne mogoh ni broj da joj uzmem. Međutim, za par dana, za bajram, ta ista novinarka reče svojoj sestri: ''Posudi mi jaknu i čizme, ja večeras idem kupit' frajera''. Dvije godine nakon toga novinarka je postala moja bolja polovina, a 'Čija si' naša pjesma.

Sada mi je jedino žao što Tošeta nikada nisam upoznao. Zajednička prijateljica mi je to obećala prvom prilikom. Htio sam da ga moja bolja polovina i ja upoznamo i ispričamo mu kako smo se upoznali i da mu se na tome zahvalimo.

Žao mi je i što nismo otišli na njegov koncert. Prepustili smo ga mlađima. Planirali smo da jednog dana sa našom djecom odemo na njegov koncert. I dok bi se oni stidili nas i bježali na drugi kraj sale mi bi punim glasom pjevali njegove 'stare' pjesme. Jer da je Toše još sa nama, pjevao bi još duuuugo, duuuugo, dugo.

Neko će reći da su sve te pjesme najjeftiniji pop, i možda je u pravu, ali meni je tada bio tako pitak i prijeko potreban. I uz te iste pjesme su mi se desile neke od najboljih i najljepših stvari u životu. Ne stidim se reći da ih iskreno volim!

Dragi Toše
Pjevao si 'Meni hvala nijedno'. E pa nije baš nijedno. Od mene imaš jedno veliko, veliko hvala. Hvala ti za sve!

A teorija? Kada te realnost stvarnog života pukne, teorije su obično sranje.

Jel' internet što je nekad bio?

Upravo se dopisujem sa jednim velikim čo'ekom kojeg imam čast da smatram prijateljem (i to ne kažem samo zato sto ce vjerovatno jedino on pročitati ovo što pišem). Dopisujemo se preko MSNa, a danas smo bili na kafi par sati i živimo na udaljenosti od maksimalno 3 marke vožnje bilo kojim gradskim taksijem.
Pade mi na pamet jedna čitava godina života koju sam ostavio u kakofoniji svemirskih zvukova koji dopiru iz dial-up modema kada ostvaruje konekciju s internetom.

Postoji teorija koja kaže da kada smisliš tekst na tu 'melodiju' i pjevušiš je dok se konektuješ, postao si ovisnik.

Ja doduše nisam imao tekst te pjesme ali da sam bio ovisan ... jesam! Noć sam zamijenio za dan, zapostavio fakultet (koji nikada nisam ni volio), a komunikaciju sa vanjskim svijetom sveo na koji poziv telefonom, rijetki izlazak van te na njihovo veličanstvo PIRCH i ICQ.
Lijepo je brate kad preko tastature kreiraš i predstavljaš uljepšanu verziju sebe. Sve je počelo sa malim lažima. Nekako kad počinješ, glupo ti je da baš bestijalno lažeš, ali kad jednom kreneš nema stajanja. Tako sam i smršao 20 - 25 kg u roku od jedno 2 mjeseca, porastao za nekih 10cm, a kako to već ide i donji ekstremitet mi se izdužio (da, da djeco, i o tome se priča na internetu, a ponekad i samo o tome!). U stvarnosti, jedino što mi se moglo izdužiti jeste nos.
Tako sretan i zadovoljan sobom plovio sam internet bespućima i upoznavao ' prijatelje za cijeli život' s kojima ću se kad tad sresti. Vremenska razlika nije bila nikakav problem. Svaki ovisnik će vam to potvrditi. Sve što mi je trebalo jeste jedna dobra, malo mutna fotka koja je snimljena iz takvog ugla da se sve one mane koje sam sakrio ne vide. Skenirao sam je negdje u Skenderiji (tad su skeneri bili skupi) i otvorio sebi vrata cijelog svijeta.
Moj 'buran' socijalni život trajao je nekih godinu dana. Milion stvari iz tog vremena sjećam se kristalno jasno, ali kada i kako sam zatvorio gore navedena vrata ne mogu da se sjetim. Sjećam se samo da sam tada kupio bicikl i vozao se po čitav dan. Preskakao sam večere i izgubio 15 kilograma za nekih 2 mjeseca. Nije bilo efikasno kao 'internet dijeta', ali je bilo zdravije. Upisao sam tada fakultet koji volim i tako nekako, život mi je krenuo u pravcu koji sam želio, čak i kada nisam znao šta želim.

Rezultat ...... teorija naravno:

Blesavo je kako se nekad stvari same od sebe srede, a i ne sjetimo se da životu, bogu, sudbini (u šta već vjerujemo), zahvalimo za to.
Ja se evo sjetih, pa kažem:

VELIKO HVALA! (a hvala i onoj ljudini s početka teksta jer me podsjetio!)

PS: Tužba za neplaćenih oko 1400KM BHtelecom-u za internet, stigla je na našu adresu kada je slučaj već zastario. Pa nek mi neko kaže da je i to samo slučajnost. U svakom slučaju HVALA još jednom

Riblja teorija

Maloprije pročitah post na blogu svog velikog i dragog prijatelja. Mlado i veselo stvorenje piše o smrti! To mi bi malo zabrinjavajuće, ali završio je tekst ovim riječima:
''U suštini prava smrt je samo posljedica odustajanja. Ona dođe kada joj dozvolimo''.
Podsjeti me to na jednu lijepu ali beskrajno tužnu Teoriju....

Kažu da ribe imaju kratkoročno pamćenje, tj. da pamte samo netom proteklih pet minuta. Tako da kad je riba sretna, misli da je bila sretna cijeli život.
Kad je tužna, misli da je tako od kada zna za sebe. Kad je nešto boli, misli da bol osjeća vječno.
Kada je zaljubljena, zaljubljena je za cijeli život. Međutim, najtužnije je to (barem meni) što toj istoj ribi, u momentu kada umire, smrt je jedino što je spoznala u životu. Tužno brate, tužno, pretužno...