Artis Novus - zašto mi se sve manje ide na festivale

Nedavno je u Sarajevu završen internacionalni teatarski festival MESS, odmah nakon toga je počeo (i završio) i sarajevski JAZZ festival. Na predstave sam isao kad god sam mogao, a što se koncerata tiče, moram priznati da nisam neki velika fan JAZZa. Generalno volim čuti dobru muziku pa mi je tako i lijepo bilo kad bi prije par godina svratio u JEŽ na piće kada je bila svirka uživo. Ali što se festivala tiče, nije mi se išlo na koncerte. U prvom redu zbog gore navedenog a drugi razlog je zato što mi se činilo da odjednom cijeli grad, cijela nacija od rodjenja slusa samo JAZZ, a da su turbo folk i Amir Kazic Leo i Željko Joksimović pop, pojava koja hara kontinentalnom istočnom Azijom i Filipinima te do nas i ne dopire. Odjednom su svi postali veliki znalci i šicaju se imenima izvođača koji gostuju kao da su njihov razvoj pratili od malena, još dok su ovce pasli zajedno.
Iste stvari su se dešavale i za vrijeme MESSa, samo što me to tada više nerviralo jer je teatar ipak moja teritorija i o tome barem znam ponešto. Najviše su me nervirali komentari koje htio ili ne htio čuješ u holu pozorišta prije i poslije predstave. Samo čuješ oko sebe: Nihilističko, Egzistencijalni, Postmodernistička dekonstrukcija, Kvaziesencija, Ekvifanomocija, Superlapidiradijacija, Kakofonoretromarginoomnipolarizacija. Da ne čuješ potpuno pogrešan kontekst u koji ih stavljaju rekao bi da su oko tebe najveći filozofi i teoretičari na svijetu trenutno. Onda se zapitaš, čitaju li današnji 'učeni' ljudi knjige (pa makar i Sidney Sheldona) ili samo bubaju rječnike VELIKIH riječi napamet? Ili, da li nova educirana elita jednostavno ponavlja ono što su pročitali ili čuli od jedne nove generacije ljudi - MAGISTARA OPŠTE GENIJALNOSTI (kako ih ja nazivam, u daljnjem tekstu MOG)? MOG -to su oni ljudi koji su ne samo kompetentni već se osjećaju i prozvanim da govore o svemu. Kako o prednatalnoj hirurgiji, tako i o novim građevinskim metodama u izgradnji nadvožnjaka. Oni su zasjeli na sve moguće relevantne pozicije u medijima i njih se sve pita. Tako nije rijetkost da u našim sedmičnim novinama ista osoba uradi veliku političku analizu parlamentarnih izbora u Francuskoj a samo par stranica kasnije i recenziju na novi film Pedra Almodovara te na novi album grupe Coldplay. Još, vrijedna pčelica, stigne da napiše i kolumnu u kojoj posere nekog kolegu iz 'branše' i nazove ga neznalicom. Ti MOG postali su božanstva za naše mediokritete koji tako divno rastu na našem plodnom tlu. Svaka rečenica MOG je zlatna i ne preispituje se. Tako i njihove ovčice trčkaraju po holu (recimo) Narodnog pozorišta i štrcaju velike i nerazumljive riječi naučene napamet objašnjavajući o čemu se ZAPRAVO radi u predstavi. Naravno, takvih snobova ima svugdje u svijetu, pa i kod nas. Sve bih je to podnio i progutao, znajući da ljudi s kojima se družim nisu takvi i da ću doći svojoj kući i sa svojom najljepšom polovinom odigrati partiju tenisa u parove na play stationu dok se smijemo do suza. Međutim, kada mi neko kaže da nisam razumio predstavu jer nemam potrebno ogromno predznanje o tekstu, režiseru i scenografiji, poslao bih ga pravo u pičku materinu odakle je i izmilio/la.
Identične stvari su se dešavale i na dva koncerta na Jazz festu kojim sam po službenoj dužnosti prisustvovao / nazočio. Ljudi su frenetično aplaudirali i zviždali oduševljeni nastupom jedne sredovječne gospođe, a ja sam sjedio u svojoj stolici i pitao se koji kurac nije u redu s mojim očima i ušima? Šta to oni vide i čuju što moja, na umjetnost neosjetljiva čula i moj za estetiku očigledno nesposoban mozak ne mogu da pojme? Objašnjenje je stiglo poslije kada mi je rečeno da nemam potrebno ogromno predznanje o jazzu da bih shvatio.
Pitam se samo kada je to umjetnost postala privilegija 'genija'? Otkada se lijepo poima isključivo ogromnim predznanjem? Zar lijepo nije lijepo i nekom doktoru nauka i čobanu sa sela bogu iza nogu?
A najviše me nervira to što je očigledno, svaka umjetnost prestala biti javna. Sada na nju drže monopol MOG i njihove ovčice. Šta oni aminuju to je umjetnost, a svako u tom slučaju može biti umjetnik. Dovoljno je da se javno posereš ispred nekog kamena, pljuneš malo svoje krvi na kamen, zabodeš u govno zastavicu Nove Gvineje i voilá, eto instalacije. A ako dotični artist ne želi samo instalaciju već i performans, (predstavu čak!) onda sve što treba je da gologuz stane kraj tog kamena i govneta i falsetom odrecituje ''U šumici zeko sjedi i spi...''. MOG će to aminovati i BUM! Nova zvijezda je rođena, mase instant obrazovanih ovčica će klicati u magnovenju i udarati se pesnicama u grudi od duševljenja, a ko god ne vidi umjetnost u svemu tome, to je zato što ne razumije dekonstrukciju postmodernizma datog djela ili nekakvo slično sranje.
Zato kada god uhvatim sebe da tumačim stvari puno dublje nego što realno zaslužuju opsujem si nešto. Šta se ja tu trudim da shvatim nečije privatne idiotarije? Pa nije pozorište neki psihijatrijski poligon za liječenje nečijih ličnih frustracija! Nek taj umjetnik nosi ta svoja sranja kući i tamo nek si zabije zastavu koje god drzave hoce pravo u šupak. To se mene ne tiče pa makar to svi odreda zvali remek djelom!
Zbog toga sve manje volje imam da idem na festivale. Možda nisam dovoljno pametan da shvatim sve te velike majstore i njihove majstorske radove, ali brate dovoljno imam mozga u glavi da bih dopustio da mi neko prodaje muda pod bubrege.

PS: Novu teoriju srdačno prepuštam velikim teoretičarima, novoj socijalnoj grupi u našem društvu, novom evolucijskom stepenu u razvoju homo sapiensa, njihovim veličanstvima - MAGISTRIMA OPŠTE GENIJALNOSTI!

Perspektiva

Nedavno je u Sarajevu pao prvi snijeg. Ima nečeg stvarno lijepog u tome. Primijetio sam to oko 2 sata ujutro i probudio svoju bolju polovinu. Želio sam taj trenutak podijeliti s njom. Stali smo kraj prozora, naslonili se na jos topao radijator i sa naseg 14tog sprata u tisini gledali kako ovaj nas poprilicno prljavi grad odjednom postaje cist i bijel. Nakon par minuta, ovaj romantični momenat prekinula je moja supruga promumljavši nešto u stilu: 'što si me budio, ja ustajem u 15 do 6'. Nakon toga se odgegala do kupatila, zatim nazad do kreveta i u roku od 30 sekundi ponovo zaspala snom pravedne. Ja sam i dalje ostao u tišini da gledam kroz prozor. Iako ne volim zimu, volim gledati snijeg dok pada noću.

Već sutradan, iliuzije je nestao. Ne odmah. Sa četrnaestog sprata snijeg koji je padao i dalje je izgledao lijepo. Nevolje su uslijedile kada sam izasao na ulicu. Bjluzgavica. Fuj. Uđem u taksi i započnem jednu od 12tak pripremljenih taxi-konverzacija (pripremljenih kroz godine iskustva plaćenih vožnji). Prigodnu naravno. Pitam taksistu jel' se njemu čini da je snijeg nekada prije bio nekako drukčiji i ljepši? Taksista odmah to potvrdi i na relaciji od zgrade opštine Novo Sarajevo pa do moje destinacije – Pozorišta mladih, demonstrira zavidno znanje o globalnom zagrijavanju, klimatskim promjenama te mikroklimi sarajevske kotline. Negdje u pauzama njegovog predavanja, pade mi na pamet nova teorija koja glasi:

''Ne mijenjaju se drasticno stvari oko nas, ne mijenjamo se drasticno ni mi. Mijenja se samo perspektiva iz koje gledamo na sebe i na svijet.''

Kad sam bio dijete možda je i snijeg bio isti ali ja sam ga posmatrao iz nižeg rakursa. Cijeli svijet koji je tada obuhvatao par ulica pa sve do moje skole uvijek bi zimi bio bijel. Obukao bi skafander (roditelji bi govorili odijelce) i valjao se i grudvao po cijeli dan pa bio snijeg mokar ili suh. Tada se 10 cm sniježnog pokrivača, sitnom djetetu kakav sam bio, činilo kao dva metra. Jednostavno, oci i usi su mi bile bliže zemlji. Sada dok gazim tih 10 centimetara gledam ga s visoka, ne osjetim mu miris, i ne čujem ga kako škripi pod mojim nogama. Ne vidim u njemu razlog za radost već prepreku u hodu, prljavštinu koja će mi isprskati hlače, vlagu koja će mi se uvući u cipele i skvasiti noge, vonj mokrih ljudi u trolejbusu, zastoje u saobraćaju. Tužno zar ne?

Ne kažem da sam ja nešto visoko izrastao, cak suprotno. Smiješno je samo kako je i ovih 170cm (u najboljim danima) sasvim dovoljno da promijenis perspektivu. I ne radi se samo o snijegu.

Primjer 2; dok smo sasvim mali, nasi roditelji nam se čine velikim, jakim, moćnim, oni su naši uzori. Naravno belaj počinje u pubertetu kada postanu 'glupi, neosjetljivi na naše drame i potrebe, staromodni...'. To je zato što su se smanjili odnosno snizili, odnosno što smo dovoljno visoki da ih gledamo u oči. Izgubili smo dodir sa nižom perspektivom. Zaboravili čari blata, snijega, prašine, prljanja, ali još nismo dovoljno visoki da svijet gledamo 'odozgo' . A htjeli bi.

A onda se roditelji smanje toliko da sada njih gledamo s visoka. Tretiramo ih kao djecu kojima se sve prašta, jer zaboga oni su sada mali. Njihove mane i greške su toliko vidljive da ih gotovo sažaljevamo.

Ali ne mijenja se perspektiva samo po vertikali. Neeeeeee. Taman kad počneš posmatrati svijet 's visoka' počinje belaj. Perspektiva se počne mijenjati gotovo haotično. Svijet posmatraš preko prijatelja, partnera, uzora, zatim preko supruge/ga, djeteta.... Ne znam kako to da objasnim.

To je kao da si ti zemlja a svijet koji gledaš sunce. I kako se okrećeš u njegovoj orbiti, uvijek na njega gledaš iz drugog ugla. Nikada nije isto. A sunce sija na zamlju i daje joj svjetlost preko koje ona samu sebe 'vidi'. E sad, kako sunce nije nikada isto tako ni svjetlost nikada nije ista, a stvari nisu iste ako se gledaju pod različitim svjetlom. Znači sunce je sunce, turbulentno, nepredvidivo ali konstantno. Zemlja je zemlja, tj. ja sam ja, tu sam, nepromijenjen bitno, a opet uvijek drugačiji pod svjetlom svijeta i trenutka u kojem živim.

Možda sve ovo zvuči seratorski, ali moradoh napisati. U posljednjih nekoliko godina dešavaju mi se neke bitne stvari u životu i uvijek mi se orbita malo poremeti i na sunce gledam preko neke drugačije elipse. Sve što mi je ostalo od bivših putanja jesu sjećanja koja romantično obojim i koja mi uvijek prizovu nostalgiju. Zbog toga, iako ne volim zimu, satima mogu gledati kako noću pada snijeg. Volim njegov miris, tišinu u kojoj čuješ zvuk pahulje koja pada na tlo i volim čistoću i bjelinu koja tako nježno prekrije sve ono što je prljavo, loše i zlo u ovom gradu. Volim jer me barem na trenutak vrati na ono rastojanje od sunca u ono vrijeme od prije 20tak godina kada sam bio naivno i dječije sretan.