Sretna Nova! - Bez teorije

Prije svega, ovo je naša šarena jelka!

A sad...

Posljednji post u ovoj godini. Biću kratak. Godina je bila već dovoljno opširna.
Decembar je obično vrijeme kada moj najbolji jaran u ženskom tijelu i ja obiđemo štandove na kojima se prodaju novogodišnje džidže. Ove godine obaveze su nas spriječile u tome i moram priznati da mi je zaista žao zbog toga. Nismo valjda odrasli?
I još da dodam pitanje, šta se desilo sa običajem slanja novogodišnjih čestitki? Stariji će se sjetiti hiljada čestitki na štandovima koje su ljudi kupovali na kile i slali čak i komšijama koji žive na istom spratu. To je stvarno bio lijep običaj. Šteta što toga više nema.
Eto toliko
A što se sljedeće godine tiče za sve ostale imam mnogo, mnogo lijepih želja. (standardne - ljubav, sreća i to...), dok za sebe nemam. To što dijelim život sa mojim malim suncem je dovoljno, i prokleto bi bilo tražiti još. Doduše, imao sam jednu veliku želju, valjda oduvijek, a moja bolja polovina je prešla preko sebe same da mi i nju ispuni u sljedećoj godini za moj rođendan 3. januara. Uz takvo biće, zaista je prokleto tražiti još. Zato sve želje za 2008 koje bi mi se ispunile, da sam ih poželio, poklanjam njoj.

A šta ću dobiti - o tom potom, kad se vidimo, dogodine...

Pazi šta želiš!!!

Stara je maksima da je čovjek proklet i da nikada nije zadovoljan. Isto tako kažu da je sretan čovjek onaj, koji je zadovoljan onim što ima. Ja takvog još nisam upoznao (ako neko jeste neka se javi) pa stoga spadam u grupu onih koji vjeruju u ovu prvu. Rezultat te moje opredjeljenosti jeste, šta drugo, nego teorija, nebulozna kao i moje mnoge druge:

''Zlatne ribice, kitovi, žabe, čarobne lampe, djeteline sa četiri lista koje govore, pjevajuće vile, i razni drugi željoispunjavajući kurci i palci (i palčice) su zaista nekada postojali, ali su se povukli iz opticaja jer ljudi ne znaju šta žele!''

Krenuću naravno od sebe, kako je i red. Na primjer...
Moja bolja polovina, sunce moje, i ja živimo zajedno evo već dvije godine. Naš prvi dom smo oformili u 39 kvadratnih metara na četrnaestom spratu jednog od sarajevskih nebodera. To malo gnijezdo smo uredili onako kako smo najbolje znali i umjeli, i koliko nam je kvadratura dopuštala. I zaista, ovdje nam je lijepo i ugodno ali... čovjek je teški hajvan Senada ... pa nekada u toku dana, ili barem sedmice poželi neko vrijeme za sebe. Poželi vrijeme u kojem će biti sam i odmoriti se od svijeta, ljudi, bračnih drugova, vremena, života koji živi. U takvim momentima u ovih 39 kvadrata uvuče se jedan zarez pa često imam osjećaj da je stan velik cijelih 3,9 metara kvadratnih, a iz pouzdanih izvora znam da i moje sunce isto to osjeća s vremena na vrijeme. Tada oboje maštamo o nekih 50, 60 kvadrata u kojima ćemo moći barem fizički se izdvojiti kada nam takav vjetar dune kroz glavu. Maštamo o odvojenim prostorijama, dva televizora, radnoj sobi, jednom desk računaru i jednom laptopu, a kad se baš raspojasam ja maštam i o bilijarskom stolu.
Eh onda se ujutro probudim oko pola devet, devet. Moja bolja polovina je otišla na posao i ostavila mi je pripremljenu jutarnju kafu. Moj je cijeli stan. Svih 39 kvadrata su moji i samo moji. Mogu raditi šta želim, a da me niko ne dira. Računar je samo moj, TV samo moj, krevet je samo moj. Imam svo vrijeme samo za sebe. I u čemu je problem? U tome što već peti put zovem svoju bolju polovinu na telefon i ona se ne javlja! Naravno, nemam ništa bitno za reći joj. Želim samo da je malo peglam, ili da me malo pegla. Želim da malo pričamo jer mi je dosadno. Palim TV i prebacujem na NOVU jer je tamo u ovo doba dana jedan od onih TV kvizova (čitajte sljedeće sa jakim hrvatskim akcentom)- NAZOVITE ME ODMAH! 5 TISUĆA KUNA ČEKA NA VAS! ODABERITE PRAVO VRIJEME! PRONAĐITE PRAVI ODGOVOR! NAZOVITE MOLIM VAS! Taj molećivi glas voditeljice me nekako umiruje jer imam osjećaj da je još neko ovdje u stanu, a i očigledno je i ona u problemu. Nju barem neko i nazove, a meni se moje sunce ne javlja! Ma dao bih joj tisuću kuna odmah ako me samo nazove. Sad! Nazovi sad!! Ovo je posljednja šansa!!! Tisuću i petsto kuna!!!!
Ništa.
Drugi potencijalni izbavitelji od ove dosade spavaju snom pravednih i nemam srca da ih budim. A bih. Ali neću. Sjedam za kompjuter i surfam. Već sam juče saznao šta se desilo sa kompletnom podjelom serije The Cosby Show tako da nemam pojma šta sad da radim(jeste li znali da se Phylicia Rashād - mama Clair triput udavala i razvodila?). Sačekaću još neko vrijeme pa ću početi sa telefonskim pozivima.
Međutim obrnimo situaciju. Da me moje sunce već nazvalo dva puta, treći put bih se javio sa: ''Šta je sad?''. Da su moji potencijalni izbavitelji budni a da ja spavam, vjerovatno se ne bih ni javio. Da imam nekoga ovdje u stanu rekao bih onoj sa NOVE: ''de ušuti bogati'', prebacio kanal i u sebi mislio kako bi mi bilo super da sam sâm. Da, to sam ja! nikada zadovoljan! Tješi me jedino to što smo svi takvi, i dajem ruku u vatru da je tako. Stvarno, ...čovjek je teški hajvan moja Senada... nikad mu pravo. Čak i kada ima sve predispozicije da uživa u trenutku, nešto mu fali. Evo samo par situacija u kojima se svi ponekad nađemo:
Da mi je da radim - Joj da mi je da odmaram
(on)Da mi je da imam curu - Joj da me hoće malo popustiti
(ona) Da mi je da imam momka koji je dječak u duši - Joj da više hoće odrasti i postat muško!
Da mi je da imam psa - Joj da hoće naučit da sam piša
Da mi je da imam platu od 5000KM - Joj da mi je plata 5200KM
Da mi je da nisam sâm/a - Joj da mi je samo malo da sam sâm/a
Da mi je novi NOKIA Ž62 - Joj izašao je Ž67

Teški hajvan kako Sidran reče. Nikad nam udovoljiti. Nekada sam zamišljao šta bih poželio da zaista imam tri želje. Onog momenta kada je svaka od želja počela da dobiva anekse i pojašnjenja (da ne bi došlo do zabune) i kada bi se da sam ih sve tri zapisao doimale kao priručnik za korištenje najnovijeg ultra 3D magnetnorezonantnog sega mega uređaja odustao sam. Otud i prijašnja teorija. Da sam ja zlatne ribica, zlatni kit, zlatna žaba, duh iz čarobne lampe, djetelina sa četiri lista koja govori, pjevajuće vila, ili bilo koji drugi željoispunjavajući kurac ili palac, davno bih ljude poslao u pizdu materinu. Kad se skontate i prekontate javite se!
Ali zar nam oni više neće ni trebati kad se jednom skontamo i prekontamo?
Ama čovjeku nikad udovoljit!

PS: Izuzetak potvrđuje pravilo. Taj izuzetak sam imao i dokumentovan kao video klip na svom mobilnom telefonu koji je netragom nestao u hotelu u Budvi.
Naime.
Prošlog ljeta u Trpnju na Pelješcu, dok je svačije sunce zalazilo, moje sunce i ja ostali smo sami na plaži. Digla se bura i veliki valovi su snažno zapljuskivali obalu. Moja bolja polovina je stajala uz mol ogrnuta peškirom i glasno se smijala svaki put kada bi je more zapljusnulo i okupalo od glave do pete. Gledao sam je sa distance (nisam htio da se skvasim jer sam se netom osušio) i nisam htio da joj kvarim taj momenat. Posmatrao sam je tako izdvojenu u njenom vlastitom svijetu i činilo mi se da je to trenutak njene apsolutne sreće (i naravno, opet sam se zaljubio u nju). Činilo mi se da su se tada, u tih desetak minuta, sve zvijezde poklopile za nju. Ali ko zna, Možda je čovjek stvarno proklet do kraja. Možda je i ona tada poželjela da su valovi veći, da su češći, da je na Baliju, da je ..., da su ..., da sam......