Loki se rodio 11.08.2007. Znači da je imao nepuna dva mjeseca kad je došao kod mene i bio je savršen. Nekulturno sam odjebao ljude koji su izašli samnom na rođendansko piće kada sam dobio poziv da stiže. Sva sreća pa su prijatelji koji su bili tada tu shvatili moje ponašanje i oprostili mi.
Lopov je naučio da piški gdje treba za jedan dan, izuzev par slučajeva kada bi se zaigrao pa se gotovo zapišao dozavrat na putu do svoje hále. Bar se namjera broji. Sa kakenjem je već bilo problema ali svaki put u 48 sati je bio sve bliže da bi drugog dana ponosno otišao do kutije i posrao se tik do nje. Rekoh, i namjera je bitna. Treći dan je bio veliki dan. Posrao se na sred svoje kutije i naučio je da sjedne kada mu se to kaže. Nije loše za tako malu bebu zar ne? Osim toga, te noći je sam ustajao i obavljao svoje potrebe, bez potrebe da budi mene (i cijeli komšiluk) da mu asistiram. Doduše, u povratku na spavanje je onako bunovan uvijek zamijenio moj krevet za svoj te se za skok zalijetao sa kraja sobe ne bi li se popeo. Onda bih ja ustao, uzeo ga na krilo i uspavao te smjestio u njegov 'brlog'. I tako svaka dva sata. Ali iako me nije budio, ja bih otvorio oči svaki put kad bi se on probudio i otpratio bih ga do kutije. Treći dan je i za mene bio veliki dan. Po prvi put su se sumnje da mogu prihvatiti to novo biće u svoj život, da mogu preuzeti odgovornost za njega u sljedećih 10, 15 godina, utišale. Loki je postao treći član naše male porodice pred zakonom. A onda se razbolio i dan nakon što je napunio 2 mjeseca uginuo.
Na to nisam bio spreman. U 25 godina maštanja, taj scenario nisam nikada uvrstio u moguće. Da jesam, možda ne bih bio ovakav kakav sam sada, a da sam dobro, baš i nisam. Neko će s pravom reći da depresija koja me drma ovih dana i nije baš normalna kada realno sagledaš stvari. Loki nije bio sa nama toliko dugo da bih se vezao za njega koliko mi se čini da jesam. E tu je čvor. Za mene, osobu koja može da se isključi, i koja mašta o ispunjenju svojih želja do u detalj, Loki je bio uz mene 25 godina i što je najgore, izgledao je upravo kako sam ga i zamišljao. Fantazija je postala stvarnost a to se baš i ne dešava tako često u životu. Obično pravimo kompromise jer ono što želimo nije uvijek onakvo kakvim ga zamišljamo. Loki je eto bio.
Onda na scenu stupa život. Svaki put kad pomislim da sam 'negdje' i 'nešto', život mi priredi novo iznenađenje. Ovaj put nije bilo lijepo. Loki je izdahnuo u mom naručju ostavljajući mi u amanet još jednu od onih slika u sjećanju koje po zlu nikada ne blijede i koje kad god se pojave prizivaju i ono grozno osjećanje nemoći. U mojoj biografiji ovo je već druga takva slika. Život kaže da će ih biti još, a statistike kažu da ću preživjeti. To što će sa svakom od njih umrijeti i dio mene je kolateralna šteta. Ljudi kažu da uvijek imaš uspomene, ali ja imam teoriju da konačnost prošlosti nikada i ne može da proizvede lijepo osjećanje. Čak i najljepše uspomene praćene su melanholijom i tupom nostalgijom za tim vremenom.
Čovjek je stvarno proklet. Budućnosti se boji, u prošlosti ne nalazi traženu utjehu, a sadašnjost po automatizmu preskače. Da se razumijemo, nit' ja otkrih toplu vodu, nit' ću sada odjednom početi živjeti 'kako treba'. Dalje ću kao i do sada, najbolje što znam, a dok su god moje sunce i meni dragi ljudi na mojoj strani nemam se čega bojati.
Jebe me samo to što Lokija svaku noć sanjam, ali valjda je to i normalno. Kad je neko 25 godina sa tobom to i nije toliko čudno.
I još nešto. Psa ću definitivno imati nekada u skoroj budućnosti, samo što će naša zajednička priča početi onda kada dođe u našu kuću i zapiša sve živo. Mali lopov neće imati teret od frtalj vijeka zajedničkog života na svojim plećima. Loki je taj teret skinuo sa mene i odnio ga sa sobom jer je bio najbolji pas na svijetu a bilo mu je svega dva mjeseca i jedan dan.
Nedostaje mi. Mnogo.
