Oholost

Najlakše je otpisati određene ljude ili grupu ljudi i reći: 'ja takve ljude ne volim'. Ja recimo, ne volim ljude koji za sve što im u životu ne ide krive sve osim sebe. Ja - radim - sve - kako - treba - drugi - ne - valjaju tip ljudi. Eto, taman vascijeli univerzum nema pametnija posla nego da kuje zavjere protiv njih. No jedan mali čovjek velikih ideja (kojeg s pravom često krivim da ne preuzima odgovornost za svoje postupke) mi je jednom rekao jednu zanimljivu teoriju koja kaže da kada god uperiš prst u nekoga (ili nešto) tri prsta pokazuju na tebe. I to nije metafora - kad pogledaš svoju ruku sa ispruženim kažiprstom, sakriveni ispod dlana hinjski stoje sradnji, domali i mali prst pokazujući prema pokazivaču i vrište KRIV JE! KRIV JE!
E te tri izdajice me uvijek bace u neku epizodu Oprah show-a u kojem mi Dr. Phill pomaže da shvatim da ono što me iritira na drugima je samo projekcija onoga što me nervira na meni samom. Oprah klima glavom ubacujući koju duhovitu da emisija ne ode u patetiku, publika plače i smije se, a ja slušam doktora sa suzama u očima prolazeći kroz samospoznajnu katarzu.

Zajebanciju na stranu, ne mogu a ne priznati da sve to nije daleko od pameti. Sve stvari koje me nerviraju kod drugih, mogu u par sekundi ne baš teškog razmišljanja i kopanja po sebi, naći u svojoj malenkosti. Eh sad, da ne bih dovodio sebe u situaciju da gostujem kod Oprah, trebao bih biti savršen. A ako hoću da budem savršen, übermensch, sve što treba da uradim je da pobrojim stvari koje me nerviraju na drugima pa da ih onda na sebi promijenim ili barem gurnem ispod tepiha. Što se prve opcije tiče, da se ne zajebavamo, ko je još vidio da se ljudi mijenjaju? A što se ovoga drugog tiče, nema tolikog tepiha na svijetu koji može pokriti sve što bih ja gurnuo pod njega. Njega ni vrijedne ručice Oprah i Dr. Phill-a ne mogu istkat.

Zaključak, nisam savršen, a kako stvari stoje teško da ću ikada i biti. Čovjek sam jebem mu majku pa šta. Javno se izvinjavam za prošla sranja i za ona koja ću tek da napravim. Eto priznajem, nevoljko, nisam iznad drugih, nisam bolji, podložan sam istim boljkama kao i svi ostali! (ako neko ikada ovu izjavu iskoristi protiv mene, poreći ću autorstvo nad ovim blogom).

Kakve veze imaju keks Domaćica i Toshiba laptop?!

Magična kovanica 'PRVI PUT'! Ponekad mi se čini da mi cijeli život samo put između raznih 'prvi put'. Oni su kao neki punktovi prema kojima znaš dokle si došao i kamo ti je ići dalje. Tako nek teorija glasi: život je ono što se događa između raznih 'prvi put'!

Sve počinje sa jednim od onih foto albuma za bebe u kojima na prvoj stranici piše kad smo prvi put prohodali, dobili prvi zubić, rekli prvu riječ... Nakon toga smo već i sami spremni da bilježimo svoje 'prvi put'. Možda ih više ne upisujemo u već spomenuti album, ali zato se uredno trudimo da prikupimo raznorazne memorabilije koje ćemo čuvati u kutijama (neko u cijelim ormarima) da nas na njih podsjećaju. I tome nas uče roditelji čuvajući naše prve crteže ili još bolje čuvajući naše prve čestitke za osmi mart ukrašene ljepilom i šećerom (vjerujem da je danas tehnologija mnogo naprednija). Kad sami počnemo sa skladištenjem stvari više nema pomoći. Jednom hrčak, uvijek hrčak. I kada nemamo nikakvu materijalnu uspomenu na događaj, prvi put se uvijek urezuje u sjećanje i ostaje s nama zauvijek pa bio to prvi dan škole, prve tene koje si sam izabrao, prvi ručni sat, prvi kućni ljubimac. Dajte si vremena, i potrudite se sjetiti ovih stvari. Sjetićete ih se, garantujem, i to s nevjerovatno mnogo detalja. Nekim ljudima trebaju opipljive stvari da bi prizvali sjećanje. Ja se lično trudim da sve takve predmete svedem na jednu kutiju i za sada u tome uspijevam (mada se već teško zatvara), ali zato grozničavo pamtim svoja 'prvi put'. Moje Malo sunce isto tako ima pamćenje kao slon, ali je to ne sprječava da ima backup za svaki engram u vidu kutija i kutija opredmećenih memorabilija. Ona se ne treba bojati amnezije. Ima cijeli život crno na bijelo.

Naravno, kad neko kaže 'prvi put', prvo šta nam pada na pamet jeste sex (možda i nije, možda je do mene), ali budući da ne igramo 'flaše', i budući da mi nije 16 govoriću o nekim drugim 'prvi put'. Onima koji su učinili da se osjećam da sam se popeo još jednu stepenicu više u procesu odrastanja. Prvi takav je kada su me sa 6 godina poslali samog u samoposlugu (!) preko dvosmjerne ulice (!!) da kupim hljeb, mlijeko i (pazi sad) neki keks (!!!). Činjenica da je meni bilo dopušteno da izaberem vrstu keksa, činilo mi se kao najveća odgovornost na planeti koja je povjerena upravo meni. Kupio sam 'Domaćicu' i osjećao se kao najodraslije biće na svijetu. Nekad mi se čini, mnogo odraslije nego što se osjećam danas. Poslije su dosli mnogi drugi PP. Prvi put sam sam putovao avionom. Prvi put potpisao ugovor o honoraru. Jeste da mi se ruka tresla kao Agadir dok sam pokušavao da reproduciram godinama vježbani potpis, ali sam potpisao. Prvi posao. Prva plata. Prva kirija. Prvi put sam ja nekoga osigurao preko svoje firme (osigurao moje Malo sunce). Smiješno ili ne, svako sjećanje na ove 'prvi put' uvijek u meni, jače ili slabije, bude neko blesavo osjećanje bitnosti, odgovornosti, osjećanje da sam živ i da sam odlučujem o svom životu. No nijedno nije bilo ravno 'domaćici'. Do juče. Tada je moja malenkost podigla svoj prvi kredit. Nije to neki veliki kredit. U stvari radi se o sumi od oko 2000KM koja mi je trebala da svojoj sreći kupim laptop koji je oduvijek željela. Ne znam zašto me se to toliko dojmilo. Možda zato što je podizanje kredita uvijek bila stvar 'velikih'. Nekako, mama i tata dižu kredite! Isto kao da se pozdravljam sa svojim dječačkim životom time što ću sljedećih godinu dvije od plate odvajati pedesetak KM mjesečno. Smiješno i djetinjasto zar ne? Doduše, možda iz mene i vrišti dječak kojemu je odabir vrste keksa bio plafon odgovornosti koju želi da ima. Bilo kako bilo, kredit je tu, laptop je tu, novo 'prvi put' je tu, Malo sunce je sretno.

A ja? I ja sam sretan. Na malo čudan način. Ne u smislu – dovoljno sam odrastao i odgovoran da mogu podići svoj prvi kredit, već u smislu – vidi me, ja mali, a mogu raditi stvari koje rade 'veliki'. Pitam se samo jel' se svi boje odrastanja kao ja?

Ovo stvarno treba vidjeti!

Blah

Danas nemam teoriju ali zato imam temperaturu i groznicu. Fuj. Blah.

Fotografije

Nisam opsjednut fotografijom. Nije mi čak ni hobi. Volim vidjeti dobru fotografiju i to je to. Međutim, hiljadu puta mi se desilo da vidim nešto lijepo i poželim da tu sliku zadržim. Belaj je što baš tada nemam aparat sa sobom, ali pametne glave su i tome stale u kraj ugradivši foto aparate u mobilne telefone. U nekoliko prošlih dana mi se posrećilo da uhvatim dva lijepa momenta i zadržim ih tačno onako kako sam ih i vidio.
To stvarno samo fotografija može.