Kad mi neko kaze da sam maštovit, to uzimam kao najveći kompliment. Svoju sposobnost da se nekad isključim iz onoga sto me okruzuje uvijek sam smatrao ogromnim blagom i čuvarem razuma. Da to ne mogu, bojim se da bih poludio. To je nešto kao fen slabije kvalitete. Kada se pregrije jednostavno se ugasi. Pusti ga da se ohladi i radiće ponovo. Tako i ja. Kada mi se čula pregriju, bilo od gadosti koje vidim ili čujem, bilo od smrada koji osjetim ili od boleština koje dodirujem (i koje me diraju), ja odem na switch off. System is overwhelmed, please restart. Tada obicno pogledam neku seriju ili film, čitam knjigu i apsolutno se uživim u ulogu nevidljivog posmatrača. Tako je i najbolje. Lakše je posmatrati tuđi život i tuđe priče i kratko zaboraviti na svoj, bar dok se neuroni ne preslože tako da ga mogu vidjeti iz iste tačke - one tačke iz koje mi se cini da sam sebe gledam izvana, odakle mi je lakše da sudim kako i kamo dalje.
Možda je ovo preracionalno, nezdravo, ali ja to tako. Naravno, s vremena na vrijeme, stvari te puknu toliko jako da ni ovo ne fercera. Onda se nađem u ulozi glavnog protagoniste svog filma i sve nagomilane emocije; strahovi, bijesovi, frustracije, rezignacije sastanu se u tom jednom prostoru i vremenu, stavljajući mi na teret više nego što mogu izdržati odjednom. Ali čovjek je misterija, čudo rekli bi. Pa i ja pokupim taj prtljag, uprtim ga na leđa i gle čuda, idem dalje! Stvari imaju tendenciju da se nekako same od sebe riješe. Možda ne u klasičnom smislu, već prije u vidu neke kosmičke ravnoteže – kuma donijela, kuma odnijela (u prijevodu sa seratorskog). Tada shvatim da iako možda i jesam maštovit, nisam ni do koljena samome životu, koji pravi twistove koje niko ne može ni zamisliti.
Ali ima nešto što je još maštovitije. Nešto što me uvijek uspije iznenaditi svojom maštovitošću. I ne samo iznenaditi, već i zgroziti i uplašiti. Imam teoriju da je mašta Zla neograničena. Ono šta su ljudi spremni uraditi jedni drugima, maštovitošću prevazilazi sve lijepe ruske bajke, sve filmove Tima Burtona, sve crteže iz obdaništa sa velikim ljudima u malim kućama, nasmiješenim suncima i predimenzioniranim glavama na tankim nožicama. Mašta zla je zastrašujuća. Takva mašta se ne ponavlja. Zlo uvijek iznova izmišlja samo sebe i manifestuje se uvijek u drugom obliku. Uvijek novo, uvijek unaprijeđeno i nikada manje monstruozno od prethodnog. Ono koristi najopasnije oružje od svih. Ono koristi riječ, jer riječ je moćnija od svega. Jednom izrečena ne može se vratiti. Ona putuje od usta do usta, od uha do uha, i brate boli. Boli kad čuješ nešto što nisi očekivao da ćeš čuti. Boli kad nešto čuješ od nekoga, od koga nisi očekivao da ćeš to čuti. Boli kad osjetiš da te izdaju bliskih ljudi. Boli kada ti riječi prolaze kroz prsa i rove ti utrobu sporije i groznije od bilo kakvog taneta. A ti ne pomažeš, već ih vučeš gore u racio, žvaćeš ih pitanjima, sumnjama, pokušajima praštanja, preuzimanjem krivice, izgovorima koje njihovi autori ne zaslužuju. I znaš da ih ne zaslužuju, ali žvaćeš ih i žvaćeš, pa ih opet vraćaš dole, i ponovo gore, i ponovo dole, i tako u nedogled. Nadaš se da će konačno poteći krv i izliti otrov napolje donoseći željeno olakšanje. No zlo je pametno. Ono rovi i ranjava obilazeći i one najsitnije kapilare. Prodire duboko u čovjeka, tamo gdje nema krvi, nema nerava, nema organa. Tu su jedini svjedoci fizičkog ožiljci, jer čovjek je čudo i svaka rana zacijeli. Tako će zarasti i ova rana. Od nje će ostati samo ožiljak. Jedan od onih koji ne bole stalno, već ponekad, na promjenu vremena. Koji bole, onako tupo i podmuklo, pa naiđe dan kada znaš da te nešto boli a nisi siguran šta ti je.
Nemam puno godina iza sebe ali imam nekoliko takvih ožiljaka. Nekada, kad se ujutro probudim, pa osjetim takvu bol, pomislim da sam nezgodno spavao, da možda treba da kupim onaj anatomski jastuk. A nekad, kao danas, znam tačno šta mi je. Osjećam da sam kao nestrpljivo dijete zgulio krastu sa još žive rane. Znam ko me boli i šta me boli. A zbog pitanja Zašto, hoću da crknem.. A možda je samo promjena vremena, ili loš jastuk ili...
Bol me ne plaši. Naprotiv. Dok me nešto boli znači da sam živ. Plaši me onaj kompliment sa početka. Bojim se zla u sebi. Bojim se da se neću izboriti s njim, da će me prevariti i da će mi u afektu pobjeći. Pobjeći kao riječ, ili kao gesta, smrtonosna u svojoj maštovitosti. I vratiti se kao bumerang.
Dešavalo se i to.
Tek ti ožiljci bole. Oni kojih se stidiš.
0 comments:
Post a Comment