Nekada dok smo bili mladi i buntovni i kada nismo mogli izgurati svoje, kleli smo se da ako nekim čudom svoj život tradicionalno organizujemo u vidu braka i potomstva (pu pu pu!) nećemo biti kao naši roditelji. Ne! Naša djeca će rasti slobodno i biće im dopušteno sve. Vrijeme je prošlo, odrasli smo, razmnožili se. Jesmo li uspjeli u nakanama? Hmmm... Pa mogu vam reći i da jesmo. A i nismo.
Šta nam je to toliko smetalo u odgoju naših roditelja? Strogost? Nadzor? Prisustvo? Odsustvo? ta je od svega toga ostalo danas osim nostalgije za tadašnjim vremenom. Treba biti iskren pa priznati šta nam zapravo nedostaje. Sigurno ne odgojne mjere. U trenutku kada shvatiš da ti vjerovatno ostaje manje zivota nego što si proživio i kada ti se baš i ne čini da će taj ostatak biti lagodna šetnja, svi bi se najradije vratili u balavi period u kome su drugi donosili odluke umjesto tebe, pa makar se ti i ne slagao s njima. Dakle, drage mame i tate, mi bi nazad pod vaše okrilje ali iz vrlo sebičnih razloga. To dakle ne znači da ste svoj posao dobro obavili i da vas sada razumijemo. Naprotiv. Zlatno doba u kojem ste podizali potomstvo izrodilo je cijelu garnituru ovaca koje danas u savrsenoj harmoniji bleje za ovnovima predvodnicima. Ni vi, mame i tate ovnova, nemate na šta biti ponosni. Vaša zlatna dječica su konstruisali, naredili i sproveli takve zlocine na ovom nesrecnom poluotoku (pa vala i svijetu) da ti pamet stane. Niste uspjeli u svojim, vjerujem dobrim namjerama. Niste imali ni tako velike protivnike kao mi danas. Niste se morali boriti protiv interneta, nasilne televizije i video igara, društvenih mreža i lako dostupne pornografije. I opet niste uspjeli. Sram vas bilo!
Današnji roditelji zato tvrde da imaju nemjerljivo teži zadatak nego svojedobno njihovi - bože, je li veća glupost ikada izrečena? U kom smislu teži? Zbog gore navedenih neprijatelja? Naša djeca pale mačke i utapaju kučiće zbog interneta? Ne. Zbog igrica? Ne. Rade takve stvari jer smo mi kao roditelji zakazali. Izgleda da smo ispunili ona sebi data obećanja da ćemo pustiti naš okot da radi sta mu je volja. I boga mi rade k'o švicarski sat. A šta roditelji rade? Osnivaju i učlanjuju se u razne nevladine organizacije i udruženja da tako zajedničkim snagama identifikuju i eliminišu krivca za trenutna posrnuća njihove zlatne dječice. Neko mora biti kriv, a ljudima ništa nije draže do li pranje ruku od odgovornosti. Krivi su uvijek drugi - vlast, rat, Srbi, pederi, vehabije, Facebook, Alija, Sušić… Postali smo majstori u prebacivanju krivice. Suvereno jašemo tekućeg krivca kao kakva božanstva osvete dok ne lipsa pod našim mamuzama. Onda likujemo nad velikom pobjedom (što smo dobili slovo ili broj u uglu ekrana koji će riješiti sve naše probleme), a zatim brže bolje hvatamo sljedećeg 'konja' i nastavljamo da jurimo u susret blistavoj budućnosti u kojoj potomci pjevaju vesele pjesmice o odobrenim pticama i cvijeću. Za to vrijeme, naša dječica smišljaju kako iskombinovati kanarinca, peglu, makaze i onog odvratnog malog sa trećeg sprata.
Puna su nam usta riječi moral, istina, briga, pravda. Utoliko će i naš sunovrat kroz našu zaostavštinu biti veći. No, ne treba se sekirati zbog toga jer očigledno smo na pravom putu. Onom koji su nam tabali naši roditelji, njima njihovi, njima njihovi, pa sve do one generacije koja je jednom davno bila na raskrsnici i skrenula desno umjesto lijevo. Dakle, mama, tata, niste ništa bolji od svojih roditelja, ali ako će vam biti lakše, niste ni gori od nas. Ovce i trebaju da rađaju ovce, a ne ljude. Pa ljudi ne slijede ovnove. Zašto onda da postoje? Šta pod milim bogom oni mogu raditi u tako divnom i uhodanom sistemu? Osim toga, čuj da ovca rodi čovjeka?! Pa to je nenormalno, hir prirode, greška koja se mora ispraviti u korijenu. Ove monstruozne kreature se treba odmah riješiti, a tradicija kaže da ih treba podaviti dok su jos bebe.
