In memoriam

Da, mrtav je! Kažu da se o mrtvima govori samo najbolje, ali ovaj put me jezik vuče da dodam još koju.

Dragi moj Kućni Odgoju

Upoznao sam te, čini se, još prije nego što počeh da pamtim. Sjećam se kako si me sprječavao da sjedim za stolom kada roditeljima dođu gosti. Kako mi nisi dao da sa tog stola uzimam hranu koja je, iako jednaka kao i ona servirana meni, izgledala neuporedivo bolje i zamamnije, te kako si mi vezao ruke kada bi mi ti isti gosti htjeli darovati poneku novčanicu. Sjećam se i bezbroj prestajanih vožnji u sredstvima javnog prijevoza jer si me nagovorio da ustupim mjesto nekome starijem. Moje ruke i danas žure ka ustima kada kašljem, kišem ili zijevam, a glas zanijemi kada zaustim da nekome upadnem u riječ. Dobar dan (jutro ili veče), hvala, molim, izvinite, Vi, izvolite - ove svete riječi po tvome jevanđelju i danas su u mome svakodnevnom govoru. Za sve ovo i još mnogo, mnogo više, hvala ti!
Lekcije su naučene!
Gostima treba dopustiti sve. Nepristojno je uzimati novac. Stariji = pametniji, bolji i vrijedan/na poštovanja....
Ono što mi je ostalo od tebe čuvaću vjerovatno do kraja života. Da, da, moj gastritis će me uvijek podsjećati na tebe! Svaki put kad progutam neku pizdariju on se javi i poždera me iznutra jer ne može van. Zid koji si ti podigao to ne dopušta. Zbog tog zida ja danas:

Ne znam kako da se nosim sa bolesno ambicioznim ljudima.
Ne znam kako da pregovaram o honorarima koje krvavo zaradim.
Ne znam kako da pošaljem u rodnicu one koja rađa, ljude koji to zaslužuju, samo zato što su stariji - a starije treba poštovati (evan. po Kuć.Odg.; psalm 2.)
Ne znam kako da prestanem VIkati ljude koji ne zaslužuju ni TI
Ne znam uzeti tuđe bez pitanja
Ne znam kako reći marš kad uzimaju moje bez pitanja
Ne znam ne pozdraviti ljude čak i kada mi ne odzdrave
Ne znam kako ne reći: ''ma u redu je'', čak i kad nije u redu
Ne znam se bezobrazno nametati
Ne znam kako prestati osjećati se krivim za nešto za šta mi i razum i srce govore da nisam kriv

I na kraju, ne znam kako da naučim sve ove stvari koje ne znam. Učitelja ima na svakom koraku čak i onih sjajnih, ali ne možeš 'starog' psa naučiti novim trikovima jer ga nisu tako dresirali na vrijeme. Za to si TI kriv! Ono što ti ne mogu oprostiti jeste što ja svoje dijete neću znati odgojiti drugačije. I kada me bude pitalo zašto se mora pristojno ponašati lagaću mu da je to ispravno, a evidentno nije. Bezobrazluk danas prolazi daleko bolje nego što si ti ikada prolazio. Njegovi učenici danas su zvijezde našeg doba.
Ti si izabrao lakši put i riješio si se muka. Nama ostaje da živimo u neredu koji si stvorio svojom propagandom. To što će neke budale od nas i dalje prenositi tvoja učenja čak i sada kada te više nema, neka te ne tješi mnogo. I štafetu mladosti su nosili još par godina nakon titove smrti.
Imao bih ja još štošta dodati ali tvoja ruka i iz groba hita ka mojim ustima sa novom ciglom da učvrsti onaj zid. Očigledno, gastritis i ja ćemo se još dugo gristi, dok ja ne pojedem njega ili on mene. No ne brini se previše jer ja imam keca u rukavu; na mojoj je strani Ranitidin!

Teorija dakle glasi:
''Lijek za KUĆNI ODGOJ jesu Ranitidin šumeće tablete!''

Uspješno otklanjaju želučane tegobe uzrokovane akutnim ili hroničnim gastritisom, osjećaj pečenja i žgaravice, umiruje nervozu želuca....

Ramazanska teorija

Frst tings frst.
Neko vrijeme ne napisah ništa. Svašta mi se vrzmalo po glavi, ali nikako da sjednem i to elektronski pribilježim. Imam dvije teorije (čuuuuuuuuuuuuuuuuuj?!) zašto je to tako. Prva je malo strašna jer od zadnjeg posta izdešavale su mi se razne stvari (mnoge ne lijepe) koje sam nekako naslutio u prethodnim postovima, pa me malo strah bilo pisati nove. Druga je mnogo realnija, ergo, vjerovatnija. Imao sam isuviše slobodnog vremena. Ja, kad imam isuviše slobodnog vremena, ne radim ništa. Apsolutno ništa. Sada kad nemam slobodnog vremena, naravno piše mi se.
Bilo kako bilo vratimo se našoj teoriji:
Boga vam, je li do mene ili svi voditelji i gosti ramazanskih programa i javnih iftara na TVu, u vrijeme ramazana počnu govoriti jednim specifičnim tonom kojim ne govore ostalih jedanaest mjeseci? Odjednom im je glas nekako mekši, pokreti malo usporeni i uvijek, ali uvijek, počnu slovo H upotrebljavati bogdu češće nego inače. I svi redom, k'o papgaji počnu ponavljati priče iz svoga djetinjstva kako su bosi trčali niz basamake u čaršiju po vruće somune (čak i oni koji su odrasli na A. Polju ili Otoci), i kako je nana, allahrahmetile, zorom zorila i spremala hurmašice, sukala juhfku za baklavu i motala burek. A oni (naratori) bi se ko djeca izjutra stisnuli uz fijaker da se zgriju čekajući sehur. Pa majku mu! Ovo sve divno zvuči i lako je za povjerovati ako priča akademik Muhamed Filipović jer se njegova nana vjerovatno sjećala i Huseina Kapetana Gradaščevića kad je dolazio u Sarajevo. Ali kad vam neko sa svojih 30-40 ljeta počne navedenim tonom govoriti sve ovo....... MA DAJJJJJJJJJJJ!!!!! Eto ti se osamdesetih grijao na fijaker i bos trčao/la sa 11-og niz basamake svog nebodera u C fazi na Alipašinom.

Džaba što osobe koje su sa njima gosti u emisiji (i svi koji ih gledamo) znaju računati, oni i voditelji se sjetno osmjehuju raspilavljeni i klimaju glavama jednako usporeno i blago kao što ovaj govori kao da kažu:
Eh jest valaaah, baš je tako bilo!

Potpuna Budalaština! Uvijek ostavljam prostora da se meni stvari samo čine, ali za ovo sam poprilično siguran. Ne znam samo da li i pripadnici drugih religija jednako ''usitne'' svoje javne nastupe za vrijeme svojih praznika/blagdana.
Vidiš, na to nikada nisam obratio pažnju.....

Bilo kako bilo, ramazan mubarek olsun!

320$

Kako sjedoh danas da provjerim mail, iz ko zna kojeg razloga (dosade valjda) kliknuh na link koji će mi otkriti stotinu najplaćenijih slavnih osoba na svijetu. Stigao sam negdje do 14 - 15 mjesta kada sam potpuno odustao. Od vrtoglavih cifri mi se zamantalo i umjesto da zatvorim stranicu, ruka mi sama poleti na sljedeći link pod nazivom deset najmlađih milijardera na svijetu. Idealna stranica za sjebati se! Ja sa svojih 29 godina imam nekih 400 KM u banci (a tek je osmi mart), a neki od gore pomenutih toliko zarade na kamatama svake stotinke! Na primjer, dvadesettrogodišnji Mark Zuckerberg posjeduje 1,5 MILIJARDI dolara (toliki je godišnji budžet naše države). Nije ih naslijedio. Samo je napravio Facebook. Pa zar to nije fascinantno, da nešto apsolutno neopipljivo vrijedi 1,5 milijardi dolara? 1 500 000 000 dolara na banci spram mojih 320 (po današnjem kursu). Opet mi se manta. Onda na listi najpreplaćenijih glumaca na svijetu zateknem Tom Cruise-a. Dobio je 45 miliona za posljednji film. I dalje mi se manta, a još mi se i povraća.
I umjesto da napustim ove stranice koje urlaju da nikada neću biti finansijski zbrinut svratim na još jednu: Celebrities who are paid to party. U prijevodu, slavni kojima se plaća da dođu na dernek. Zamisli to, neko ti plati da dođeš na dernek! Meni je to potpuno blentavo, a zamislite tek naše náne, djedove, báke i déde. Otići negdje praznih ruku i još uzeti pare!!! Mislim da bi umrli na licu mjesta od stida. Međutim, ta osobina da bogatuni troše pare na budalaštine i nije tako loša. Ostavlja prostora da neko od njih nekada slučajno naiđe na ovaj blog, prevede ga na svoj jezik i odluči da meni pokloni nešto siće. Činjenica je da su šanse za to jednake kao i da dobijem na bingu a da ne kupim listić, ali to me ne sprječava da napišem ovaj apel:

Apelujem na sve milijardere dobre volje da meni i mom malom suncu kupe stan. U našem mikrokosmosu, stambeno pitanje je onih dimenzija kojih je na svjetskom planu pitanje Gaze i Jerihona u Palestini. Vi to nećete ni osjetiti, a nama će biti neuporedivo lakše. Lokacija je skromna, ne dalje od centra od Čengić Vile, a ne bliže od Grbavice i ne manje od 50, a ni više od 65 kvadrata. Balkon poželjan. Podrum neobavezan. Anonimnost zagarantovana!

Eto! Još samo da Mark Zuckerberg, Bill Gates, Oprah, Johny Depp, Tiger woods, Roman Abramovich, Steve Jobs (iPod čiko), ili bilo ko iz njihove raje odgovori.

Za kraj, još jednom prelistah listu najmlađih mijardera na svijetu. 24 godine, 26, 25, 27... a meni dvadeset devet. Teorija se nameće sama po sebi:

29 godina i 320$ (po današnjem kursu) na računu. E kad si tako pametan hajd' smisli teoriju koja će objasniti u šta sprca tolike godine?!


Bajdvej

Djevojčice, djevojke, žene, Sretan Vam 8. mart!

Oholost

Najlakše je otpisati određene ljude ili grupu ljudi i reći: 'ja takve ljude ne volim'. Ja recimo, ne volim ljude koji za sve što im u životu ne ide krive sve osim sebe. Ja - radim - sve - kako - treba - drugi - ne - valjaju tip ljudi. Eto, taman vascijeli univerzum nema pametnija posla nego da kuje zavjere protiv njih. No jedan mali čovjek velikih ideja (kojeg s pravom često krivim da ne preuzima odgovornost za svoje postupke) mi je jednom rekao jednu zanimljivu teoriju koja kaže da kada god uperiš prst u nekoga (ili nešto) tri prsta pokazuju na tebe. I to nije metafora - kad pogledaš svoju ruku sa ispruženim kažiprstom, sakriveni ispod dlana hinjski stoje sradnji, domali i mali prst pokazujući prema pokazivaču i vrište KRIV JE! KRIV JE!
E te tri izdajice me uvijek bace u neku epizodu Oprah show-a u kojem mi Dr. Phill pomaže da shvatim da ono što me iritira na drugima je samo projekcija onoga što me nervira na meni samom. Oprah klima glavom ubacujući koju duhovitu da emisija ne ode u patetiku, publika plače i smije se, a ja slušam doktora sa suzama u očima prolazeći kroz samospoznajnu katarzu.

Zajebanciju na stranu, ne mogu a ne priznati da sve to nije daleko od pameti. Sve stvari koje me nerviraju kod drugih, mogu u par sekundi ne baš teškog razmišljanja i kopanja po sebi, naći u svojoj malenkosti. Eh sad, da ne bih dovodio sebe u situaciju da gostujem kod Oprah, trebao bih biti savršen. A ako hoću da budem savršen, übermensch, sve što treba da uradim je da pobrojim stvari koje me nerviraju na drugima pa da ih onda na sebi promijenim ili barem gurnem ispod tepiha. Što se prve opcije tiče, da se ne zajebavamo, ko je još vidio da se ljudi mijenjaju? A što se ovoga drugog tiče, nema tolikog tepiha na svijetu koji može pokriti sve što bih ja gurnuo pod njega. Njega ni vrijedne ručice Oprah i Dr. Phill-a ne mogu istkat.

Zaključak, nisam savršen, a kako stvari stoje teško da ću ikada i biti. Čovjek sam jebem mu majku pa šta. Javno se izvinjavam za prošla sranja i za ona koja ću tek da napravim. Eto priznajem, nevoljko, nisam iznad drugih, nisam bolji, podložan sam istim boljkama kao i svi ostali! (ako neko ikada ovu izjavu iskoristi protiv mene, poreći ću autorstvo nad ovim blogom).

Kakve veze imaju keks Domaćica i Toshiba laptop?!

Magična kovanica 'PRVI PUT'! Ponekad mi se čini da mi cijeli život samo put između raznih 'prvi put'. Oni su kao neki punktovi prema kojima znaš dokle si došao i kamo ti je ići dalje. Tako nek teorija glasi: život je ono što se događa između raznih 'prvi put'!

Sve počinje sa jednim od onih foto albuma za bebe u kojima na prvoj stranici piše kad smo prvi put prohodali, dobili prvi zubić, rekli prvu riječ... Nakon toga smo već i sami spremni da bilježimo svoje 'prvi put'. Možda ih više ne upisujemo u već spomenuti album, ali zato se uredno trudimo da prikupimo raznorazne memorabilije koje ćemo čuvati u kutijama (neko u cijelim ormarima) da nas na njih podsjećaju. I tome nas uče roditelji čuvajući naše prve crteže ili još bolje čuvajući naše prve čestitke za osmi mart ukrašene ljepilom i šećerom (vjerujem da je danas tehnologija mnogo naprednija). Kad sami počnemo sa skladištenjem stvari više nema pomoći. Jednom hrčak, uvijek hrčak. I kada nemamo nikakvu materijalnu uspomenu na događaj, prvi put se uvijek urezuje u sjećanje i ostaje s nama zauvijek pa bio to prvi dan škole, prve tene koje si sam izabrao, prvi ručni sat, prvi kućni ljubimac. Dajte si vremena, i potrudite se sjetiti ovih stvari. Sjetićete ih se, garantujem, i to s nevjerovatno mnogo detalja. Nekim ljudima trebaju opipljive stvari da bi prizvali sjećanje. Ja se lično trudim da sve takve predmete svedem na jednu kutiju i za sada u tome uspijevam (mada se već teško zatvara), ali zato grozničavo pamtim svoja 'prvi put'. Moje Malo sunce isto tako ima pamćenje kao slon, ali je to ne sprječava da ima backup za svaki engram u vidu kutija i kutija opredmećenih memorabilija. Ona se ne treba bojati amnezije. Ima cijeli život crno na bijelo.

Naravno, kad neko kaže 'prvi put', prvo šta nam pada na pamet jeste sex (možda i nije, možda je do mene), ali budući da ne igramo 'flaše', i budući da mi nije 16 govoriću o nekim drugim 'prvi put'. Onima koji su učinili da se osjećam da sam se popeo još jednu stepenicu više u procesu odrastanja. Prvi takav je kada su me sa 6 godina poslali samog u samoposlugu (!) preko dvosmjerne ulice (!!) da kupim hljeb, mlijeko i (pazi sad) neki keks (!!!). Činjenica da je meni bilo dopušteno da izaberem vrstu keksa, činilo mi se kao najveća odgovornost na planeti koja je povjerena upravo meni. Kupio sam 'Domaćicu' i osjećao se kao najodraslije biće na svijetu. Nekad mi se čini, mnogo odraslije nego što se osjećam danas. Poslije su dosli mnogi drugi PP. Prvi put sam sam putovao avionom. Prvi put potpisao ugovor o honoraru. Jeste da mi se ruka tresla kao Agadir dok sam pokušavao da reproduciram godinama vježbani potpis, ali sam potpisao. Prvi posao. Prva plata. Prva kirija. Prvi put sam ja nekoga osigurao preko svoje firme (osigurao moje Malo sunce). Smiješno ili ne, svako sjećanje na ove 'prvi put' uvijek u meni, jače ili slabije, bude neko blesavo osjećanje bitnosti, odgovornosti, osjećanje da sam živ i da sam odlučujem o svom životu. No nijedno nije bilo ravno 'domaćici'. Do juče. Tada je moja malenkost podigla svoj prvi kredit. Nije to neki veliki kredit. U stvari radi se o sumi od oko 2000KM koja mi je trebala da svojoj sreći kupim laptop koji je oduvijek željela. Ne znam zašto me se to toliko dojmilo. Možda zato što je podizanje kredita uvijek bila stvar 'velikih'. Nekako, mama i tata dižu kredite! Isto kao da se pozdravljam sa svojim dječačkim životom time što ću sljedećih godinu dvije od plate odvajati pedesetak KM mjesečno. Smiješno i djetinjasto zar ne? Doduše, možda iz mene i vrišti dječak kojemu je odabir vrste keksa bio plafon odgovornosti koju želi da ima. Bilo kako bilo, kredit je tu, laptop je tu, novo 'prvi put' je tu, Malo sunce je sretno.

A ja? I ja sam sretan. Na malo čudan način. Ne u smislu – dovoljno sam odrastao i odgovoran da mogu podići svoj prvi kredit, već u smislu – vidi me, ja mali, a mogu raditi stvari koje rade 'veliki'. Pitam se samo jel' se svi boje odrastanja kao ja?

Ovo stvarno treba vidjeti!

Blah

Danas nemam teoriju ali zato imam temperaturu i groznicu. Fuj. Blah.

Fotografije

Nisam opsjednut fotografijom. Nije mi čak ni hobi. Volim vidjeti dobru fotografiju i to je to. Međutim, hiljadu puta mi se desilo da vidim nešto lijepo i poželim da tu sliku zadržim. Belaj je što baš tada nemam aparat sa sobom, ali pametne glave su i tome stale u kraj ugradivši foto aparate u mobilne telefone. U nekoliko prošlih dana mi se posrećilo da uhvatim dva lijepa momenta i zadržim ih tačno onako kako sam ih i vidio.
To stvarno samo fotografija može.

Pazi šta želiš vol.2

Generalno sam sklon maštanju. Sposobnost da se potpuno isključim iz realnog svijeta dok gledam film, čitam knjigu, slušam muziku, uvijek sam smatrao nekim protutegom konstantnoj mogućnosti da 'poludim' od stvari koje me izbacuju iz takta u realnom svijetu. Čak sam se i istrenirao da pred spavanje odredim šta ću sanjati. Bolesno a? Nezdravo u najmanju ruku, ali svejedno, meni pomaže. No, čovjek ne bi bio čovjek da nije proklet, kao što sam nedavno utvrdio. U vremenu kada ulazim u svoju 29tu godinu života i kada me to ne deprimira jer osjećam da sam 'na dobrom mjestu', bijeg od realnosti mi više i nije prijeko potreban. Tada se odvažim čak i da želim stvari. A želio sam u životu svašta. Od nekih nerealnih stvari do potpuno realnih. Želje su dolazile i odlazile, bile zaboravljane ili ispunjene, ali jedna je oduvijek bila tu, i nikada nije silazila ispod top 5 stvari koje želim. Ako izuzmem neke četiri godine ranog djetinjstva kojih se ne sjećam, ostaje tih 25 godina konstantnog željenja. A to nije malo. Četvrt vijeka jebote. Frtalj stoljeća sam želio da imam psa. Za rođendan sam ga i dobio.
Loki se rodio 11.08.2007. Znači da je imao nepuna dva mjeseca kad je došao kod mene i bio je savršen. Nekulturno sam odjebao ljude koji su izašli samnom na rođendansko piće kada sam dobio poziv da stiže. Sva sreća pa su prijatelji koji su bili tada tu shvatili moje ponašanje i oprostili mi.
Lopov je naučio da piški gdje treba za jedan dan, izuzev par slučajeva kada bi se zaigrao pa se gotovo zapišao dozavrat na putu do svoje hále. Bar se namjera broji. Sa kakenjem je već bilo problema ali svaki put u 48 sati je bio sve bliže da bi drugog dana ponosno otišao do kutije i posrao se tik do nje. Rekoh, i namjera je bitna. Treći dan je bio veliki dan. Posrao se na sred svoje kutije i naučio je da sjedne kada mu se to kaže. Nije loše za tako malu bebu zar ne? Osim toga, te noći je sam ustajao i obavljao svoje potrebe, bez potrebe da budi mene (i cijeli komšiluk) da mu asistiram. Doduše, u povratku na spavanje je onako bunovan uvijek zamijenio moj krevet za svoj te se za skok zalijetao sa kraja sobe ne bi li se popeo. Onda bih ja ustao, uzeo ga na krilo i uspavao te smjestio u njegov 'brlog'. I tako svaka dva sata. Ali iako me nije budio, ja bih otvorio oči svaki put kad bi se on probudio i otpratio bih ga do kutije. Treći dan je i za mene bio veliki dan. Po prvi put su se sumnje da mogu prihvatiti to novo biće u svoj život, da mogu preuzeti odgovornost za njega u sljedećih 10, 15 godina, utišale. Loki je postao treći član naše male porodice pred zakonom. A onda se razbolio i dan nakon što je napunio 2 mjeseca uginuo.
Na to nisam bio spreman. U 25 godina maštanja, taj scenario nisam nikada uvrstio u moguće. Da jesam, možda ne bih bio ovakav kakav sam sada, a da sam dobro, baš i nisam. Neko će s pravom reći da depresija koja me drma ovih dana i nije baš normalna kada realno sagledaš stvari. Loki nije bio sa nama toliko dugo da bih se vezao za njega koliko mi se čini da jesam. E tu je čvor. Za mene, osobu koja može da se isključi, i koja mašta o ispunjenju svojih želja do u detalj, Loki je bio uz mene 25 godina i što je najgore, izgledao je upravo kako sam ga i zamišljao. Fantazija je postala stvarnost a to se baš i ne dešava tako često u životu. Obično pravimo kompromise jer ono što želimo nije uvijek onakvo kakvim ga zamišljamo. Loki je eto bio.
Onda na scenu stupa život. Svaki put kad pomislim da sam 'negdje' i 'nešto', život mi priredi novo iznenađenje. Ovaj put nije bilo lijepo. Loki je izdahnuo u mom naručju ostavljajući mi u amanet još jednu od onih slika u sjećanju koje po zlu nikada ne blijede i koje kad god se pojave prizivaju i ono grozno osjećanje nemoći. U mojoj biografiji ovo je već druga takva slika. Život kaže da će ih biti još, a statistike kažu da ću preživjeti. To što će sa svakom od njih umrijeti i dio mene je kolateralna šteta. Ljudi kažu da uvijek imaš uspomene, ali ja imam teoriju da konačnost prošlosti nikada i ne može da proizvede lijepo osjećanje. Čak i najljepše uspomene praćene su melanholijom i tupom nostalgijom za tim vremenom.
Čovjek je stvarno proklet. Budućnosti se boji, u prošlosti ne nalazi traženu utjehu, a sadašnjost po automatizmu preskače. Da se razumijemo, nit' ja otkrih toplu vodu, nit' ću sada odjednom početi živjeti 'kako treba'. Dalje ću kao i do sada, najbolje što znam, a dok su god moje sunce i meni dragi ljudi na mojoj strani nemam se čega bojati.
Jebe me samo to što Lokija svaku noć sanjam, ali valjda je to i normalno. Kad je neko 25 godina sa tobom to i nije toliko čudno.


I još nešto. Psa ću definitivno imati nekada u skoroj budućnosti, samo što će naša zajednička priča početi onda kada dođe u našu kuću i zapiša sve živo. Mali lopov neće imati teret od frtalj vijeka zajedničkog života na svojim plećima. Loki je taj teret skinuo sa mene i odnio ga sa sobom jer je bio najbolji pas na svijetu a bilo mu je svega dva mjeseca i jedan dan.

Nedostaje mi. Mnogo.