Sretna Nova! - Bez teorije

Prije svega, ovo je naša šarena jelka!

A sad...

Posljednji post u ovoj godini. Biću kratak. Godina je bila već dovoljno opširna.
Decembar je obično vrijeme kada moj najbolji jaran u ženskom tijelu i ja obiđemo štandove na kojima se prodaju novogodišnje džidže. Ove godine obaveze su nas spriječile u tome i moram priznati da mi je zaista žao zbog toga. Nismo valjda odrasli?
I još da dodam pitanje, šta se desilo sa običajem slanja novogodišnjih čestitki? Stariji će se sjetiti hiljada čestitki na štandovima koje su ljudi kupovali na kile i slali čak i komšijama koji žive na istom spratu. To je stvarno bio lijep običaj. Šteta što toga više nema.
Eto toliko
A što se sljedeće godine tiče za sve ostale imam mnogo, mnogo lijepih želja. (standardne - ljubav, sreća i to...), dok za sebe nemam. To što dijelim život sa mojim malim suncem je dovoljno, i prokleto bi bilo tražiti još. Doduše, imao sam jednu veliku želju, valjda oduvijek, a moja bolja polovina je prešla preko sebe same da mi i nju ispuni u sljedećoj godini za moj rođendan 3. januara. Uz takvo biće, zaista je prokleto tražiti još. Zato sve želje za 2008 koje bi mi se ispunile, da sam ih poželio, poklanjam njoj.

A šta ću dobiti - o tom potom, kad se vidimo, dogodine...

Pazi šta želiš!!!

Stara je maksima da je čovjek proklet i da nikada nije zadovoljan. Isto tako kažu da je sretan čovjek onaj, koji je zadovoljan onim što ima. Ja takvog još nisam upoznao (ako neko jeste neka se javi) pa stoga spadam u grupu onih koji vjeruju u ovu prvu. Rezultat te moje opredjeljenosti jeste, šta drugo, nego teorija, nebulozna kao i moje mnoge druge:

''Zlatne ribice, kitovi, žabe, čarobne lampe, djeteline sa četiri lista koje govore, pjevajuće vile, i razni drugi željoispunjavajući kurci i palci (i palčice) su zaista nekada postojali, ali su se povukli iz opticaja jer ljudi ne znaju šta žele!''

Krenuću naravno od sebe, kako je i red. Na primjer...
Moja bolja polovina, sunce moje, i ja živimo zajedno evo već dvije godine. Naš prvi dom smo oformili u 39 kvadratnih metara na četrnaestom spratu jednog od sarajevskih nebodera. To malo gnijezdo smo uredili onako kako smo najbolje znali i umjeli, i koliko nam je kvadratura dopuštala. I zaista, ovdje nam je lijepo i ugodno ali... čovjek je teški hajvan Senada ... pa nekada u toku dana, ili barem sedmice poželi neko vrijeme za sebe. Poželi vrijeme u kojem će biti sam i odmoriti se od svijeta, ljudi, bračnih drugova, vremena, života koji živi. U takvim momentima u ovih 39 kvadrata uvuče se jedan zarez pa često imam osjećaj da je stan velik cijelih 3,9 metara kvadratnih, a iz pouzdanih izvora znam da i moje sunce isto to osjeća s vremena na vrijeme. Tada oboje maštamo o nekih 50, 60 kvadrata u kojima ćemo moći barem fizički se izdvojiti kada nam takav vjetar dune kroz glavu. Maštamo o odvojenim prostorijama, dva televizora, radnoj sobi, jednom desk računaru i jednom laptopu, a kad se baš raspojasam ja maštam i o bilijarskom stolu.
Eh onda se ujutro probudim oko pola devet, devet. Moja bolja polovina je otišla na posao i ostavila mi je pripremljenu jutarnju kafu. Moj je cijeli stan. Svih 39 kvadrata su moji i samo moji. Mogu raditi šta želim, a da me niko ne dira. Računar je samo moj, TV samo moj, krevet je samo moj. Imam svo vrijeme samo za sebe. I u čemu je problem? U tome što već peti put zovem svoju bolju polovinu na telefon i ona se ne javlja! Naravno, nemam ništa bitno za reći joj. Želim samo da je malo peglam, ili da me malo pegla. Želim da malo pričamo jer mi je dosadno. Palim TV i prebacujem na NOVU jer je tamo u ovo doba dana jedan od onih TV kvizova (čitajte sljedeće sa jakim hrvatskim akcentom)- NAZOVITE ME ODMAH! 5 TISUĆA KUNA ČEKA NA VAS! ODABERITE PRAVO VRIJEME! PRONAĐITE PRAVI ODGOVOR! NAZOVITE MOLIM VAS! Taj molećivi glas voditeljice me nekako umiruje jer imam osjećaj da je još neko ovdje u stanu, a i očigledno je i ona u problemu. Nju barem neko i nazove, a meni se moje sunce ne javlja! Ma dao bih joj tisuću kuna odmah ako me samo nazove. Sad! Nazovi sad!! Ovo je posljednja šansa!!! Tisuću i petsto kuna!!!!
Ništa.
Drugi potencijalni izbavitelji od ove dosade spavaju snom pravednih i nemam srca da ih budim. A bih. Ali neću. Sjedam za kompjuter i surfam. Već sam juče saznao šta se desilo sa kompletnom podjelom serije The Cosby Show tako da nemam pojma šta sad da radim(jeste li znali da se Phylicia Rashād - mama Clair triput udavala i razvodila?). Sačekaću još neko vrijeme pa ću početi sa telefonskim pozivima.
Međutim obrnimo situaciju. Da me moje sunce već nazvalo dva puta, treći put bih se javio sa: ''Šta je sad?''. Da su moji potencijalni izbavitelji budni a da ja spavam, vjerovatno se ne bih ni javio. Da imam nekoga ovdje u stanu rekao bih onoj sa NOVE: ''de ušuti bogati'', prebacio kanal i u sebi mislio kako bi mi bilo super da sam sâm. Da, to sam ja! nikada zadovoljan! Tješi me jedino to što smo svi takvi, i dajem ruku u vatru da je tako. Stvarno, ...čovjek je teški hajvan moja Senada... nikad mu pravo. Čak i kada ima sve predispozicije da uživa u trenutku, nešto mu fali. Evo samo par situacija u kojima se svi ponekad nađemo:
Da mi je da radim - Joj da mi je da odmaram
(on)Da mi je da imam curu - Joj da me hoće malo popustiti
(ona) Da mi je da imam momka koji je dječak u duši - Joj da više hoće odrasti i postat muško!
Da mi je da imam psa - Joj da hoće naučit da sam piša
Da mi je da imam platu od 5000KM - Joj da mi je plata 5200KM
Da mi je da nisam sâm/a - Joj da mi je samo malo da sam sâm/a
Da mi je novi NOKIA Ž62 - Joj izašao je Ž67

Teški hajvan kako Sidran reče. Nikad nam udovoljiti. Nekada sam zamišljao šta bih poželio da zaista imam tri želje. Onog momenta kada je svaka od želja počela da dobiva anekse i pojašnjenja (da ne bi došlo do zabune) i kada bi se da sam ih sve tri zapisao doimale kao priručnik za korištenje najnovijeg ultra 3D magnetnorezonantnog sega mega uređaja odustao sam. Otud i prijašnja teorija. Da sam ja zlatne ribica, zlatni kit, zlatna žaba, duh iz čarobne lampe, djetelina sa četiri lista koja govori, pjevajuće vila, ili bilo koji drugi željoispunjavajući kurac ili palac, davno bih ljude poslao u pizdu materinu. Kad se skontate i prekontate javite se!
Ali zar nam oni više neće ni trebati kad se jednom skontamo i prekontamo?
Ama čovjeku nikad udovoljit!

PS: Izuzetak potvrđuje pravilo. Taj izuzetak sam imao i dokumentovan kao video klip na svom mobilnom telefonu koji je netragom nestao u hotelu u Budvi.
Naime.
Prošlog ljeta u Trpnju na Pelješcu, dok je svačije sunce zalazilo, moje sunce i ja ostali smo sami na plaži. Digla se bura i veliki valovi su snažno zapljuskivali obalu. Moja bolja polovina je stajala uz mol ogrnuta peškirom i glasno se smijala svaki put kada bi je more zapljusnulo i okupalo od glave do pete. Gledao sam je sa distance (nisam htio da se skvasim jer sam se netom osušio) i nisam htio da joj kvarim taj momenat. Posmatrao sam je tako izdvojenu u njenom vlastitom svijetu i činilo mi se da je to trenutak njene apsolutne sreće (i naravno, opet sam se zaljubio u nju). Činilo mi se da su se tada, u tih desetak minuta, sve zvijezde poklopile za nju. Ali ko zna, Možda je čovjek stvarno proklet do kraja. Možda je i ona tada poželjela da su valovi veći, da su češći, da je na Baliju, da je ..., da su ..., da sam......

Artis Novus - zašto mi se sve manje ide na festivale

Nedavno je u Sarajevu završen internacionalni teatarski festival MESS, odmah nakon toga je počeo (i završio) i sarajevski JAZZ festival. Na predstave sam isao kad god sam mogao, a što se koncerata tiče, moram priznati da nisam neki velika fan JAZZa. Generalno volim čuti dobru muziku pa mi je tako i lijepo bilo kad bi prije par godina svratio u JEŽ na piće kada je bila svirka uživo. Ali što se festivala tiče, nije mi se išlo na koncerte. U prvom redu zbog gore navedenog a drugi razlog je zato što mi se činilo da odjednom cijeli grad, cijela nacija od rodjenja slusa samo JAZZ, a da su turbo folk i Amir Kazic Leo i Željko Joksimović pop, pojava koja hara kontinentalnom istočnom Azijom i Filipinima te do nas i ne dopire. Odjednom su svi postali veliki znalci i šicaju se imenima izvođača koji gostuju kao da su njihov razvoj pratili od malena, još dok su ovce pasli zajedno.
Iste stvari su se dešavale i za vrijeme MESSa, samo što me to tada više nerviralo jer je teatar ipak moja teritorija i o tome barem znam ponešto. Najviše su me nervirali komentari koje htio ili ne htio čuješ u holu pozorišta prije i poslije predstave. Samo čuješ oko sebe: Nihilističko, Egzistencijalni, Postmodernistička dekonstrukcija, Kvaziesencija, Ekvifanomocija, Superlapidiradijacija, Kakofonoretromarginoomnipolarizacija. Da ne čuješ potpuno pogrešan kontekst u koji ih stavljaju rekao bi da su oko tebe najveći filozofi i teoretičari na svijetu trenutno. Onda se zapitaš, čitaju li današnji 'učeni' ljudi knjige (pa makar i Sidney Sheldona) ili samo bubaju rječnike VELIKIH riječi napamet? Ili, da li nova educirana elita jednostavno ponavlja ono što su pročitali ili čuli od jedne nove generacije ljudi - MAGISTARA OPŠTE GENIJALNOSTI (kako ih ja nazivam, u daljnjem tekstu MOG)? MOG -to su oni ljudi koji su ne samo kompetentni već se osjećaju i prozvanim da govore o svemu. Kako o prednatalnoj hirurgiji, tako i o novim građevinskim metodama u izgradnji nadvožnjaka. Oni su zasjeli na sve moguće relevantne pozicije u medijima i njih se sve pita. Tako nije rijetkost da u našim sedmičnim novinama ista osoba uradi veliku političku analizu parlamentarnih izbora u Francuskoj a samo par stranica kasnije i recenziju na novi film Pedra Almodovara te na novi album grupe Coldplay. Još, vrijedna pčelica, stigne da napiše i kolumnu u kojoj posere nekog kolegu iz 'branše' i nazove ga neznalicom. Ti MOG postali su božanstva za naše mediokritete koji tako divno rastu na našem plodnom tlu. Svaka rečenica MOG je zlatna i ne preispituje se. Tako i njihove ovčice trčkaraju po holu (recimo) Narodnog pozorišta i štrcaju velike i nerazumljive riječi naučene napamet objašnjavajući o čemu se ZAPRAVO radi u predstavi. Naravno, takvih snobova ima svugdje u svijetu, pa i kod nas. Sve bih je to podnio i progutao, znajući da ljudi s kojima se družim nisu takvi i da ću doći svojoj kući i sa svojom najljepšom polovinom odigrati partiju tenisa u parove na play stationu dok se smijemo do suza. Međutim, kada mi neko kaže da nisam razumio predstavu jer nemam potrebno ogromno predznanje o tekstu, režiseru i scenografiji, poslao bih ga pravo u pičku materinu odakle je i izmilio/la.
Identične stvari su se dešavale i na dva koncerta na Jazz festu kojim sam po službenoj dužnosti prisustvovao / nazočio. Ljudi su frenetično aplaudirali i zviždali oduševljeni nastupom jedne sredovječne gospođe, a ja sam sjedio u svojoj stolici i pitao se koji kurac nije u redu s mojim očima i ušima? Šta to oni vide i čuju što moja, na umjetnost neosjetljiva čula i moj za estetiku očigledno nesposoban mozak ne mogu da pojme? Objašnjenje je stiglo poslije kada mi je rečeno da nemam potrebno ogromno predznanje o jazzu da bih shvatio.
Pitam se samo kada je to umjetnost postala privilegija 'genija'? Otkada se lijepo poima isključivo ogromnim predznanjem? Zar lijepo nije lijepo i nekom doktoru nauka i čobanu sa sela bogu iza nogu?
A najviše me nervira to što je očigledno, svaka umjetnost prestala biti javna. Sada na nju drže monopol MOG i njihove ovčice. Šta oni aminuju to je umjetnost, a svako u tom slučaju može biti umjetnik. Dovoljno je da se javno posereš ispred nekog kamena, pljuneš malo svoje krvi na kamen, zabodeš u govno zastavicu Nove Gvineje i voilá, eto instalacije. A ako dotični artist ne želi samo instalaciju već i performans, (predstavu čak!) onda sve što treba je da gologuz stane kraj tog kamena i govneta i falsetom odrecituje ''U šumici zeko sjedi i spi...''. MOG će to aminovati i BUM! Nova zvijezda je rođena, mase instant obrazovanih ovčica će klicati u magnovenju i udarati se pesnicama u grudi od duševljenja, a ko god ne vidi umjetnost u svemu tome, to je zato što ne razumije dekonstrukciju postmodernizma datog djela ili nekakvo slično sranje.
Zato kada god uhvatim sebe da tumačim stvari puno dublje nego što realno zaslužuju opsujem si nešto. Šta se ja tu trudim da shvatim nečije privatne idiotarije? Pa nije pozorište neki psihijatrijski poligon za liječenje nečijih ličnih frustracija! Nek taj umjetnik nosi ta svoja sranja kući i tamo nek si zabije zastavu koje god drzave hoce pravo u šupak. To se mene ne tiče pa makar to svi odreda zvali remek djelom!
Zbog toga sve manje volje imam da idem na festivale. Možda nisam dovoljno pametan da shvatim sve te velike majstore i njihove majstorske radove, ali brate dovoljno imam mozga u glavi da bih dopustio da mi neko prodaje muda pod bubrege.

PS: Novu teoriju srdačno prepuštam velikim teoretičarima, novoj socijalnoj grupi u našem društvu, novom evolucijskom stepenu u razvoju homo sapiensa, njihovim veličanstvima - MAGISTRIMA OPŠTE GENIJALNOSTI!

Perspektiva

Nedavno je u Sarajevu pao prvi snijeg. Ima nečeg stvarno lijepog u tome. Primijetio sam to oko 2 sata ujutro i probudio svoju bolju polovinu. Želio sam taj trenutak podijeliti s njom. Stali smo kraj prozora, naslonili se na jos topao radijator i sa naseg 14tog sprata u tisini gledali kako ovaj nas poprilicno prljavi grad odjednom postaje cist i bijel. Nakon par minuta, ovaj romantični momenat prekinula je moja supruga promumljavši nešto u stilu: 'što si me budio, ja ustajem u 15 do 6'. Nakon toga se odgegala do kupatila, zatim nazad do kreveta i u roku od 30 sekundi ponovo zaspala snom pravedne. Ja sam i dalje ostao u tišini da gledam kroz prozor. Iako ne volim zimu, volim gledati snijeg dok pada noću.

Već sutradan, iliuzije je nestao. Ne odmah. Sa četrnaestog sprata snijeg koji je padao i dalje je izgledao lijepo. Nevolje su uslijedile kada sam izasao na ulicu. Bjluzgavica. Fuj. Uđem u taksi i započnem jednu od 12tak pripremljenih taxi-konverzacija (pripremljenih kroz godine iskustva plaćenih vožnji). Prigodnu naravno. Pitam taksistu jel' se njemu čini da je snijeg nekada prije bio nekako drukčiji i ljepši? Taksista odmah to potvrdi i na relaciji od zgrade opštine Novo Sarajevo pa do moje destinacije – Pozorišta mladih, demonstrira zavidno znanje o globalnom zagrijavanju, klimatskim promjenama te mikroklimi sarajevske kotline. Negdje u pauzama njegovog predavanja, pade mi na pamet nova teorija koja glasi:

''Ne mijenjaju se drasticno stvari oko nas, ne mijenjamo se drasticno ni mi. Mijenja se samo perspektiva iz koje gledamo na sebe i na svijet.''

Kad sam bio dijete možda je i snijeg bio isti ali ja sam ga posmatrao iz nižeg rakursa. Cijeli svijet koji je tada obuhvatao par ulica pa sve do moje skole uvijek bi zimi bio bijel. Obukao bi skafander (roditelji bi govorili odijelce) i valjao se i grudvao po cijeli dan pa bio snijeg mokar ili suh. Tada se 10 cm sniježnog pokrivača, sitnom djetetu kakav sam bio, činilo kao dva metra. Jednostavno, oci i usi su mi bile bliže zemlji. Sada dok gazim tih 10 centimetara gledam ga s visoka, ne osjetim mu miris, i ne čujem ga kako škripi pod mojim nogama. Ne vidim u njemu razlog za radost već prepreku u hodu, prljavštinu koja će mi isprskati hlače, vlagu koja će mi se uvući u cipele i skvasiti noge, vonj mokrih ljudi u trolejbusu, zastoje u saobraćaju. Tužno zar ne?

Ne kažem da sam ja nešto visoko izrastao, cak suprotno. Smiješno je samo kako je i ovih 170cm (u najboljim danima) sasvim dovoljno da promijenis perspektivu. I ne radi se samo o snijegu.

Primjer 2; dok smo sasvim mali, nasi roditelji nam se čine velikim, jakim, moćnim, oni su naši uzori. Naravno belaj počinje u pubertetu kada postanu 'glupi, neosjetljivi na naše drame i potrebe, staromodni...'. To je zato što su se smanjili odnosno snizili, odnosno što smo dovoljno visoki da ih gledamo u oči. Izgubili smo dodir sa nižom perspektivom. Zaboravili čari blata, snijega, prašine, prljanja, ali još nismo dovoljno visoki da svijet gledamo 'odozgo' . A htjeli bi.

A onda se roditelji smanje toliko da sada njih gledamo s visoka. Tretiramo ih kao djecu kojima se sve prašta, jer zaboga oni su sada mali. Njihove mane i greške su toliko vidljive da ih gotovo sažaljevamo.

Ali ne mijenja se perspektiva samo po vertikali. Neeeeeee. Taman kad počneš posmatrati svijet 's visoka' počinje belaj. Perspektiva se počne mijenjati gotovo haotično. Svijet posmatraš preko prijatelja, partnera, uzora, zatim preko supruge/ga, djeteta.... Ne znam kako to da objasnim.

To je kao da si ti zemlja a svijet koji gledaš sunce. I kako se okrećeš u njegovoj orbiti, uvijek na njega gledaš iz drugog ugla. Nikada nije isto. A sunce sija na zamlju i daje joj svjetlost preko koje ona samu sebe 'vidi'. E sad, kako sunce nije nikada isto tako ni svjetlost nikada nije ista, a stvari nisu iste ako se gledaju pod različitim svjetlom. Znači sunce je sunce, turbulentno, nepredvidivo ali konstantno. Zemlja je zemlja, tj. ja sam ja, tu sam, nepromijenjen bitno, a opet uvijek drugačiji pod svjetlom svijeta i trenutka u kojem živim.

Možda sve ovo zvuči seratorski, ali moradoh napisati. U posljednjih nekoliko godina dešavaju mi se neke bitne stvari u životu i uvijek mi se orbita malo poremeti i na sunce gledam preko neke drugačije elipse. Sve što mi je ostalo od bivših putanja jesu sjećanja koja romantično obojim i koja mi uvijek prizovu nostalgiju. Zbog toga, iako ne volim zimu, satima mogu gledati kako noću pada snijeg. Volim njegov miris, tišinu u kojoj čuješ zvuk pahulje koja pada na tlo i volim čistoću i bjelinu koja tako nježno prekrije sve ono što je prljavo, loše i zlo u ovom gradu. Volim jer me barem na trenutak vrati na ono rastojanje od sunca u ono vrijeme od prije 20tak godina kada sam bio naivno i dječije sretan.

Ljeto 2003

Vjerovatno najluđe ljeto u mom životu do sada. Izlasci svaku noć, blesava opijanja, ples, zajebancija. Program gotovo isti svaki dan.
Počinje se u kafe klubu Obala. Ifeta i Maca su točile pune čaše žestice a naplaćivale ih kao da su 0,03, a malo i veliko točeno pivo bi prestajale brojati nakon trećeg. Na zvučnicima trešti muzika iz 'Gori vatra', bašta puna dijaspore, gostiju SFFa i OHRovaca a nas par stalnih mušterija s merakom trpimo vrućinu unutra i super nam je jer smo svi naši. Rade (ili Slavko, kako kad) prikopča mikrofon i eto karoke showa na Sarajevski način. Negdje oko ponoći svrati i Jasna Žalica, pa i ona onako vesela i malo pripita uzme mikrofon i uživo otpjeva 'Iznad Tešnja...'. K'o privatni dernek sa salom zakupljenom za 1 KM. Nekome ovo možda zvuči kao seljakluk, ali iz prve ruke tvrdim da je svega bilo, samo ne toga. Obala je tog ljeta bila stvarno sjajna. Po danu bi tu bila najhladnija bašta u gradu sa odličnom 'velikom s mlijekom', a uveče najbolji derneci. Nekom magijom, na tih par kvadrata stvorio bi se i plesni podijum koji se činio ogromnim jer su na njemu plesale desetine ljudi. Stvarno, magija je jedina riječ koja to može objasniti.
Nakon nekih 1 sat po ponoći išlo bi se dalje, a dalje je značilo Sloga! Lijepo vrijeme kad je Sloga bila Sloga. Opet ples i opet piće, a kako koji dan bi uživo svirali ili Blavorsi ili Unplugged plug. Tada smo imali mudroserske zamjerke i na jedne i na druge, ali gledajući iz ove, romantikom obojene perspektive, bili su sjajni. U ovo vrijeme krenula bi i neka blago pjanska priča. Moj najbolji jaran u ženskom tijelu i ja bi se nekada naizmjenično a nekada uglas žalili i kukali mome rođaku (dijaspori iz Amerike) kako smo u kurcu jer smo sami i nismo u vezama. U stvari samo bi uhvatili dah te nakon toga nastavili s plesanjem i budalesanjem uz našu parolu: ''U kurcu sam, ali boli me kurac!''. Naravno nismo se ni trudili da nekog nađemo. Elem, nakon što bi se i Sloga ispraznila, nije se išlo kući nego dalje.
Gdje? U Kinoteku naravno. Prepuno mjesto sa nevjerovatnim muzičkim šaltanjima. Odmah nakon 'I Want To Break Free' išla bi 'Telo vreteno', pa 'Grease remix' a nakon te, 'Činim pravu stvar' i tako uvijek iznova, šok za šokom. Međutim pozitivna atmosfera je čudo. Tada se i 'Drska ženo plava' činila sjajnom za ples. Pilo se, ali se nije bauljalo i padalo po ljudima. Znojilo se ali se valjda i kupalo pa se nije smrdilo. Svaki sukob bi završio ne tučom već uzajamnim slanjem tura za sto. I tu je kraj? Naravno ne.
Slijede Boemi, da, mjesto za koje bi mnogi rekli dno dna. Tada, barem nama, to nije bilo dno, već novi podijum i nova muzika. Stoje, Karleuše i slične biljke iz silikonske doline još nisu svoje glasove puštale sa tamošnjih zvučnika. Repertoar je bio od disko muzike, preko r'n'b do hip hopa jer su se tada Boemi još uvijek najviše oslanjali na 'ljubaznost stranaca' i na dijasporu - onih su i bili parali a koliko para toliko muzike. Ušli bi, rastjerali gorepomenutu bagru (koji su pijuckali pive i red bul na slamku) sa centra i napravili ludnicu (bez pretjerivanja stvarno. I dan danas kada zalutamo do Boema, cim uđemo stiže nam uobičajeno piće na račun kuće)Plesalo bi se do granica snage i pilo do granica jetre i novčanika.
E tek nakon toga bi se išlo kući. spavalo bi se do nekih 12, 1, a sutradan sve ponovo.
I tako cijelo ljeto izuzev 10 dana na moru kada je sve bilo isto, samo nazivi klubova i diskoteka drugačiji.
Međutim, svemu mora doći kraj pa i tom ljetu.
Rođak se plačući vratio u Ameriku da završi jebeni studij i da se vrati za stalno (fakat se vratio 2 godine kasnije i ostao ovdje).
Nova akademska godina je počela, a najbolji jaran u ženskom tijelu i ja smo nakon prvog dana predavanja otišli u Slogu, napili se (svako piće je ponedeljkom tada bilo 1,5 KM) i tugovali za minulim mjesecima pateći nad svojim samačkim životima. No lijepa vremena su se nastavila. Pili smo i dalje, ali samo vikendom (ipak smo bili uzorni studenti) i to gotovo uvijek na Obali. Lijepo je brate bilo tokom cijele te godine. Kao šlag na tortu, krajem te godine moj najbolji jaran u ženskom tijelu je upoznao svog budućeg muža, a ja dva mjeseca kasnije svoju buduću ženu. Prikladan kraj za to vrijeme zar ne?
Zašto ovo pišem?
Zato što je te meni drage ljude i te sjajne dane, sedmice i mjesece na okupu držala jedna karika.
Sjećam se kada sam prvi put čuo 'Ledenu'. Pravio sam nam neku večeru da nešto pojedemo prije izlaska, kada je na radiju krenula ta pjesma. Znao sam za Tošeta kao za nja-nja pjevača preko srceparajuće pjesme 'Meni hvala nijedno' koju nisam podnosio. Ali ovo, ovo je bilo nešto potpuno drugačije. Bilo je veselo i blentavo i toliko pozitivno da te tjera da se oraspoložiš u tren oka i da skačeš i skačeš. Šta da kažem, bila je to ljubav na prvi pogled, odnosno slušanje. I ne zaljubih se samo ja. Već tu noć pjevao je ....obući ću sve bijelo, čisto bijelo.... na svim spomenutim mjestima, raja je skakala, smijala se i pjevala. A Toše je nastavio da pjeva cijelo to ljeto. Pjevao je i 'Čija si' i 'Ako me pogledaš u oči' i 'Vo kosi da ti spijam' i '1200 milji' na makedonskom ... Na putu iz Vodica do Splita držao nas je budnim u 4 ujutro da ne zaspimo u vožnji i ne survamo se u Jadran. Predstavili smo ga i Dalmatincima koji nikada do tada nisu čuli za njega (a koji će ga tek ovog ljeta otkriti, kada će ih potpuno oboriti s nogu). U Zagrebu je njegovu čast, dok još nije pokorio Hrvatsku, branila moja Gabi i hvala joj za to! I cijelu jesen je nastavio donositi miris ljeta na zagušljivu i fritezom naparfemisanu Obalu. Postao je i redovni dio karaoke repertoara.
Tako, jedne novembarske noći, ja siđoh u klub iako nisam namjeravao, i nagovoriše me da ostanem jer će tu noć biti karaoke noć. A za našim stolom je sjedila novinarka koja je došla da intervjuiše mog kolegu. I natjeraše me da pjevam iako me iz nekog razloga bilo stid pjevati pred tom novinarkom. I ja uzeh mikrofon i otpjevah 'Čija si ', žmireći, okrenut leđima ka ostatku kafane i glavom uvučenom u ramena, ko upišano dijete na priredbi u obdaništu. I novinarka ode, a ja od stida ne mogoh ni broj da joj uzmem. Međutim, za par dana, za bajram, ta ista novinarka reče svojoj sestri: ''Posudi mi jaknu i čizme, ja večeras idem kupit' frajera''. Dvije godine nakon toga novinarka je postala moja bolja polovina, a 'Čija si' naša pjesma.

Sada mi je jedino žao što Tošeta nikada nisam upoznao. Zajednička prijateljica mi je to obećala prvom prilikom. Htio sam da ga moja bolja polovina i ja upoznamo i ispričamo mu kako smo se upoznali i da mu se na tome zahvalimo.

Žao mi je i što nismo otišli na njegov koncert. Prepustili smo ga mlađima. Planirali smo da jednog dana sa našom djecom odemo na njegov koncert. I dok bi se oni stidili nas i bježali na drugi kraj sale mi bi punim glasom pjevali njegove 'stare' pjesme. Jer da je Toše još sa nama, pjevao bi još duuuugo, duuuugo, dugo.

Neko će reći da su sve te pjesme najjeftiniji pop, i možda je u pravu, ali meni je tada bio tako pitak i prijeko potreban. I uz te iste pjesme su mi se desile neke od najboljih i najljepših stvari u životu. Ne stidim se reći da ih iskreno volim!

Dragi Toše
Pjevao si 'Meni hvala nijedno'. E pa nije baš nijedno. Od mene imaš jedno veliko, veliko hvala. Hvala ti za sve!

A teorija? Kada te realnost stvarnog života pukne, teorije su obično sranje.

Jel' internet što je nekad bio?

Upravo se dopisujem sa jednim velikim čo'ekom kojeg imam čast da smatram prijateljem (i to ne kažem samo zato sto ce vjerovatno jedino on pročitati ovo što pišem). Dopisujemo se preko MSNa, a danas smo bili na kafi par sati i živimo na udaljenosti od maksimalno 3 marke vožnje bilo kojim gradskim taksijem.
Pade mi na pamet jedna čitava godina života koju sam ostavio u kakofoniji svemirskih zvukova koji dopiru iz dial-up modema kada ostvaruje konekciju s internetom.

Postoji teorija koja kaže da kada smisliš tekst na tu 'melodiju' i pjevušiš je dok se konektuješ, postao si ovisnik.

Ja doduše nisam imao tekst te pjesme ali da sam bio ovisan ... jesam! Noć sam zamijenio za dan, zapostavio fakultet (koji nikada nisam ni volio), a komunikaciju sa vanjskim svijetom sveo na koji poziv telefonom, rijetki izlazak van te na njihovo veličanstvo PIRCH i ICQ.
Lijepo je brate kad preko tastature kreiraš i predstavljaš uljepšanu verziju sebe. Sve je počelo sa malim lažima. Nekako kad počinješ, glupo ti je da baš bestijalno lažeš, ali kad jednom kreneš nema stajanja. Tako sam i smršao 20 - 25 kg u roku od jedno 2 mjeseca, porastao za nekih 10cm, a kako to već ide i donji ekstremitet mi se izdužio (da, da djeco, i o tome se priča na internetu, a ponekad i samo o tome!). U stvarnosti, jedino što mi se moglo izdužiti jeste nos.
Tako sretan i zadovoljan sobom plovio sam internet bespućima i upoznavao ' prijatelje za cijeli život' s kojima ću se kad tad sresti. Vremenska razlika nije bila nikakav problem. Svaki ovisnik će vam to potvrditi. Sve što mi je trebalo jeste jedna dobra, malo mutna fotka koja je snimljena iz takvog ugla da se sve one mane koje sam sakrio ne vide. Skenirao sam je negdje u Skenderiji (tad su skeneri bili skupi) i otvorio sebi vrata cijelog svijeta.
Moj 'buran' socijalni život trajao je nekih godinu dana. Milion stvari iz tog vremena sjećam se kristalno jasno, ali kada i kako sam zatvorio gore navedena vrata ne mogu da se sjetim. Sjećam se samo da sam tada kupio bicikl i vozao se po čitav dan. Preskakao sam večere i izgubio 15 kilograma za nekih 2 mjeseca. Nije bilo efikasno kao 'internet dijeta', ali je bilo zdravije. Upisao sam tada fakultet koji volim i tako nekako, život mi je krenuo u pravcu koji sam želio, čak i kada nisam znao šta želim.

Rezultat ...... teorija naravno:

Blesavo je kako se nekad stvari same od sebe srede, a i ne sjetimo se da životu, bogu, sudbini (u šta već vjerujemo), zahvalimo za to.
Ja se evo sjetih, pa kažem:

VELIKO HVALA! (a hvala i onoj ljudini s početka teksta jer me podsjetio!)

PS: Tužba za neplaćenih oko 1400KM BHtelecom-u za internet, stigla je na našu adresu kada je slučaj već zastario. Pa nek mi neko kaže da je i to samo slučajnost. U svakom slučaju HVALA još jednom

Riblja teorija

Maloprije pročitah post na blogu svog velikog i dragog prijatelja. Mlado i veselo stvorenje piše o smrti! To mi bi malo zabrinjavajuće, ali završio je tekst ovim riječima:
''U suštini prava smrt je samo posljedica odustajanja. Ona dođe kada joj dozvolimo''.
Podsjeti me to na jednu lijepu ali beskrajno tužnu Teoriju....

Kažu da ribe imaju kratkoročno pamćenje, tj. da pamte samo netom proteklih pet minuta. Tako da kad je riba sretna, misli da je bila sretna cijeli život.
Kad je tužna, misli da je tako od kada zna za sebe. Kad je nešto boli, misli da bol osjeća vječno.
Kada je zaljubljena, zaljubljena je za cijeli život. Međutim, najtužnije je to (barem meni) što toj istoj ribi, u momentu kada umire, smrt je jedino što je spoznala u životu. Tužno brate, tužno, pretužno...

Prvo pa muško!

Da, istina je! Ne odoljeh ni ja čarima moderne tehnologije pa kreirah blog. Evo sad zurim u ekran i nista mi pametno ne pada na pamet. Ma doći će, ne brini .... valjda ....

U međuvremenu, svima onima koji zalutaju na ovu stranicu preporučujem temu ''JA IMAM TEORIJU DA ....''. Prosto je nevjerovatno koliko blesavih, briljantnih, idiotskih, duhovitih ideja (a počesto jedna ne isključuje drugu, pa ni trecu ni cetvrtu) čovjek može da navalja za života. Nevjerovatno je i koliko gluposti u zivotu napravimo (ovo mjerim po sebi). Tako ću i početi sa jednom od svojih brojnih teorija (u slobodnom prijevodu - mudroserija):

Svemir je beskonačan jer je i ljudska glupost beskonačna, a širi se jer se i populacija ljudi na zemlji stalno povećava!

Tipa:
Svima vam se desilo .... ma klinac svima. Za ovakve stvari uvijek kažeš: '' E ovo se samo MENI može dogoditi!''. Ja (u daljnjem tekstu Nadobudni Student ili NS) kao student treće godine na ASU u Sarajevu za ispit spremam monolog iz grčke tragedije. Nadobudni Student je izabrao posljednji Jasonov monolog upućen Medeji iz istoimene Euripidove drame. Upućeni znaju a neupućenima ću pojasniti. Medeja u znak osvete svom mužu Jasonu, jer se ženi drugom, ubije njihovu djecu. Jason, k'o otac, popizdi i hoće, što se ono kaže, da je nogama izgaza. Međutim bogovi nju spase, ona poleti i helem neise, on hud ne može da je dohvati već može samo da govori za njom.
Naravno, kao što misli i većina studenata, Moja izvedba će biti do tada neviđena! Budući da Medeju bogovi štite, NS je namaštao da ga nevidljiva sila sprječava da joj se približi dovoljno blizu da joj naudi. Tako, tog dana kada treba da pokaže to remek djelo od vježbe, NSu ne bude mrsko da porani i ode naravno u prodavnicu ribolovne opreme. Tu naravno kupi nevidljive niti kojima će se privezati i koje će mu sputavati bijesne ruke od Medejinog krhkog tijela. Drugim riječima kupi najjači silk koji je mogao naći. Dodje u vježbaonu prije časa, namontira skalameriju, zaleti se ka mjestu gdje će pretpostavljena medeja stajati i naravno silk pukne. (PRVI ZNAK OD BOGA - NEMOJ SINE!). No NS, ne zaboravimo, pravi dosad nevidjenu verziju ovog popularnog monologa i ne odustaje tako lako. Ne bude mu mrsko da isplete pletenicu od tri niti dugu jedno 5 do 7 metara. Ponovo postavi skalameriju, zaleti se, i silk naravno pukne! (NEMOJ SINE, FINO SAM TE MOLIO!). NS vidi da je vrag odnio šalu (baš nakon što ga je mjesecima tjerao da jede i kad nije bio gladan) i odbaci ideju sa silkom. Ne bude mu mrsko da ono malo vremena prije časa iskoristi da sleti do granapa da bi kupio štrik za veš, ali ne bilo kakav, već onaj sa čeličnom sajlom unutra. Nećeš mi dohakat pa makar. Tako se NS vrati tačno na vrijeme da ne zakasni na čas. Stiže još i da nađe Medeju (nevinu koleginicu koja je samo trebala da stoji u precizno određenoj tački u prostoru), da joj da par uputa.

Na času dodje vrijeme da i on otkrije svoje remek djelo. On (ne zaboravimo, to sam JA) ode iza zastora, Priveza svoju skalameriju i još pride zaveza je za kožni kaiš (ko biva da ga ne zareže) i stade da se koncentriše. 1 ... (JA TI FINO REKOH ...) ... 2 ... 3 ... (MA RADI ŠTA HOĆEŠ!) ... I...
NS ze urlajući (ko biva od bijesa) zaleti koliko ga sve ono viška kilograma na dvije noge nosi, ka Medeji nestetnici iiiiiiiiiiiiiiiiiiii AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
KABOOOOOOOOOOOOOOOMMMMMMMMMMMM. Sruših se ko vreća krompira (šta vreća, ko kamion glamočkog, krupnog) tačno Medeji pod noge. Tajac ...... Prašina se sliježe, eho od udarca još uvijek se odbija o zidove prostorije. A ja, samo mislim, da sam umro čini mi se lakše bi mi bilo. Eh, al' nisma. Sad valja ustat. Podignem glavu i pogledam lice Medeje. Jadna koleginica se skamenila od straha. Ja da je razuvjerim izgovorim onu legendarnu: '' dobro sam, sve je u redu'' i naravno tada otpoče smijeh. I ne stade narednih 20 min. Sjedoh na pod i smijem se i ja, čas kiselo, čas grohotom, znate vec kakav je to osjećaj. Jebo vježbu, jebo čas (koji je tako i završio jer ni profesor ni mi nismo mogli nastaviti od smijeha), jebo smijanje, ali valja podnijeti prcanje koje će slijediti narednih godina i godina.
Ostaje mi da samo pojasnim šta se tehnički dogodilo. Naime, štrik je bio zavezan za gredu u ćošku prostorije, drugi kraj je bio zavezan za debeli kožni kaiš, koji je pak bio sigurno opasan oko mog struka. Helem, kad se urlajući ovan zaletio, samo greda nije pukla! Sva sreća da sam od trzaja malo poskočio u vis i unazad, inače bi i Medeju i sebe odnio skroz do druge vježbaone ili kroz prozor sa trećeg sve do tramvajskih šina (GLUP SI, AL TI JOŠ NIJE VRIJEME! OSIM TOGA OVO JE BILO PRESMIJEŠNO).
Prcanje me naravno ne mimoiđe ni danas samo što se sad smijem više grohotom nego kiselo. Vjerovatno što sam naučio dvije bitne stvari: nema toga što se ne može odigrati, nema rekvizite koja te ne može zajebati i kad jedeš svoje govno, brate pojedi ga u slast!
Uh jebote, tri su. Ma čovjek se uči dok je živ (da ponavlja svoje greške hehehe).



Pa ko se nakači nakači ...